Za samo dva dana 4. divizija je prošla osamdesetak kilometara, dojurila do Rennesa i zauzela ga bez većih problema. Još jedan dan kasnije, i cijeli poluotok Bretanje bio je odsiječen i osiguran. Razumije se da ovaj brzi prodor na zapad nije imao istu težinu kao kasniji prodor na istok, prema Parizu, ali ipak se radilo o fantastičnoj vijesti i američki novinari su se oduševljenjem raspisali o maršu nepobjedivih američkih jedinica. Pattonovo ime se još uvijek nije spominjalo budući je Eisenhower to zabranio: operacija „Fortitude“ je još bila na snazi i za njene potrebe Patton je još uvijek pripremao fantomsku 1. Grupu armija za desant na Pasde-Calais.
Što se tiče zauzimanja Rennesa, zapravo zabačenog gradića čija je jedina vrijednost bila u prometnim pravcima koji su se sjekli u njemu, tu su Pattonu manje problema zadavali Nijemci (koji su se ionako povlačili i izbjegavali borbu) nego njegov ambiciozni general Wood koji je uporno pokušavao svoju diviziju okrenuti prema Parizu, odnosno „tamo gdje je akcija“. Tek nakon uzastopnih opomena i izravne zapovijedi da krene na Rennes, Wood je škripeći zubima pristao definitivno okrenuo 4. diviziju prema zapad, iako tamo po njegovome ukusu nije bilo dovoljno akcije (niti prilike da se proslavi jedan tako ambiciozni zapovjednik). No Wood je u mnogočemu bio u pravu, i Patton je to znao. Luke Bretanje bile su predaleko od glavnoga pravca kretanja Saveznika, što je značilo i da će biti upitna koliko će uopće biti korisne u daljnjoj kampanji. Nadalje, upitno je bilo i koliki su zapravo izgledi da zauzmu luke u upotrebljivom stanju: još uvijek su bile svježe uspomene na Cherbourg kojega su Collinsove divizije osvojile teškom mukom, a onda otkrile kako su Nijemci uništili luku u tolikoj mjeri da će biti potrebni mjeseci prije nego ponovno bude vraćena u puni pogon.
Ali Bradleyeve zapovijedi ostale su nepromijenjene: primarni zadatak Treće armije za sada ostaje Bretanja, a tek onda mogu krenuti prema Parizu. Tjedan dana nakon aktiviranja Pattonove armije zahuktale oklopne divizije već su došle do Saint Maloa i Bresta, a gdje su se ujedno odigrale i dvije vrlo teške bitke. Najprije je 83. pješačka divizija zaglavila kod Saint Maloa, tamo gdje su svi obavještajni podaci govorili da se sakrilo gotovo 10 000 Nijemaca (konačni podaci su govorili o čak 12 000 vojnika). Svi su se oni nagurali u stari grad opasan debelim zidinama i s cijelom mrežom utvrda i podzemnih hodnika. Već 5. kolovoza dio lokalnog stanovništva je istjeran van iz grada, a Nijemci su krenuli u svoj poznati uništavalački pohod i razorili luku kako ne bi pala Amerikancima u ruke.
Teške borbe trajale su sve do 17. kolovoza kada se je zapovjednik garnizona brigadir Colonel Andreas von Aulock napokon predao. Bila je to Pirova pobjeda: grad je bio potpuno uništen, luka onesposobljena, a Nijemci su pridonijeli svojoj neslavnoj reputaciji uništavajući katedralu, paleći grad i koristeći civile kao živi štit. Pobjeda bez pravoga rezultata bila je tim bolnija zbog svoje besmislenosti, jer će se linija fronta do trenutka kada luka bude popravljena već pomaknuti stotinama kilometara na istok. Još veće strahote i razaranja očekivale su Brest, gdje su žestoke borbe trajale sve do 19. rujna kada je general Hermann-Bernhard Ramcke napokon potpisao predaju. I ovdje je nakon konačnog oslobođenja grad ležao u ruševinama, a luka bila minirana i uništena.
Nakon ovako negativnih iskustava, zaključeno je napokon kako daljnje inzistiranje na oslobađanju lučkih gradića i istjerivanju Nijemaca nema smisla, pa su druge zanimljive luke (Lorient, La Rochelle i Saint Nazaire gdje su inače bile i njemačke podmorničke baze) jednostavno ostavljene u okruženju i do daljnjega na miru. Bio je to savršeno razuman potez s obzirom da Nijemci više ionako nisu bili u stanju poduzimati značajnije podmorničke operacije, pa su tako sve tri baze dočekale kraj rata i njemačku kapitulaciju izolirane i nakon toga ostavljene na miru. Sve u svemu, imajući na umu mršave rezultate i zapravo besmislene gubitke, može se slobodno reći kako se na kraju slanje snaga u Bretanju pokazalo potpuno promašenim potezom.
ja mislim da na kraju uvjek svjet(europu)moraju amerikanci spasavati a poslje svakog spasavanja: pogotovo za hrvate nisu vise amerikanci vec:AMERI. a kad se kaze ameri mislise sasvim drugacije nego kad ich nazivas amerikancima. kad ti trebaju suamerikanci a kad ichkad ich netrebas vise onda su imperjalisti i ameri.