Zbog borbenog dometa koji nije bio dovoljan za bombardiranje udaljenih japanskih ciljeva na Pacifičkom bojištu, "B-17" nije bio uspješan u uništavanju japanskih meta kao što je to bio slučaj u Europi s njemačkim ciljevima. Ali nakon što su američke snage u lipnju 1944. zauzele Saipan i Tinian, Japan se našao na dometu jednoga novog bombardera, koji je zapovjednik Američkog ratnog zrakoplovstva general Henry Arnold još u travnju iste godine dao dopremiti u nekoliko zračnih baza na jugu Kine. Sada kada su američke snage napokon zauzele dva strateški važna pacifička otoka i uspjele se približiti na oko 2000 kilometara od japanske obale, Arnold je procijenio da je vrijeme za njegovo uvođenje u službu. Bio je to superteški Boeingov bombarder "B-29" Superfortress (Supertvrđava), najveći bombarder Drugoga svjetskog rata, s mnogo impresivnih letačkih osobina: bio je opremljen četirima motorima snage 2200 KS, mogao je postići brzinu do 570 km/h, solidno letjeti iznad 9 000 metara i u prosjeku nositi čak devet tona bombi.
Prvi sustavno organizirani napadi na Japan počeli su krajem studenoga 1944. godine, kada je prva bombarderska skupina (s oko 110 "supertvrđava" upućenih s Tiniana bombardirala Tokyo. Napadi Desete zračne flote, pod zapovjedništvom generala Curtisa LeMaya, nastavili su se i sljedećih mjeseci. LeMay je radikalno promijenio zračnu taktiku napada s B-29 bombarderima: počeo ih je upotrebljavati za noćna bombardiranja japanskih gradova leteći na nižim visinama, pri čemu su bombarderi izbacivali velike količine zapaljivih bombi. LeMayevo strateško bombardiranje Japana pokazalo se iznimno učinkovitim. Iako je japanska vojska u američkome strateškom bombardiranju prošla gotovo netaknuto, s druge strane japanska vojna industrija bila je potpuno uništena i doslovno bačena na koljena.
No najgore je tek uslijedilo: rano jutro 6. kolovoza 1945. jedan bombarder B-29 uzletio je iz zračne luke na otoku Tinianu na tajnu misiju prema japanskom kopnu. Zrakoplovom je upravljao brigadir Paul Tibbets, a dvanaestorica članova posade sa sobom su morala ponijeti kapsule cijanida, u slučaju da se sruše i padnu u japansko zarobljeništvo.
Leteći na oko 10 000 metara visine, oko osam sati ujutro, Tibbets je pred sobom ugledao grad i obavijestio posadu da se pred njima nalazi grad Hirošima. Petnaest minuta poslije iz spremnika zrakoplova skliznula je četiri tone teška bomba koja je nakon nepune minute cijeli grad pretvorila u vatrenu buktinju. Na Hirošimu je bačena atomska bomba, a posada zrakoplova prizor je promatrala u nevjerici.
Atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki bačene su upravo iz dvaju bombardera B-29 (Enola Gay i Bocksar), što je naposljetku prisililo japanskog cara Hirohita da nekoliko dana poslije, 15. kolvoza 1945., tijekom radijskoga prijenosa prvi objavi vijest o japanskoj kapitulaciji.
Ovo ne treba komentirati, osim što jedna zemlja je imala sreću i mogućnosti da se neometano razvija i sada imamo rezultate.