U originalnom planu pothvata »Barbarossa« Krim i sovjetska ratna luka Sevastopolj uopće nisu spomenuti. Njemački glavnostožerni časnici koji su razrađivali pothvat »Barbarossa« smatrali su da kada njemačke postrojbe uspiju razbiti glavninu postrojbi sovjetske vojske zapadno od Dnjepra, ostala područja koja je trebalo zauzeti prema planu pothvata (napredovanje do crte Arhangelsk–Astrahan) jednostavno će biti zauzeta daljnjim brzim prodorom njemačkih postrojbi. Za Sevastopolj i sovjetsku Crnomorsku flotu procijenjeno je da neće imati nikakva učinka na vođenje njemačkih kopnenih operacija u Ukrajini. Međutim već 13. srpnja 1941. godine (niti puni mjesec od početka provedbe pothvata »Barbarossa« 22. lipnja 1941) šest teških bombardera iz sastava zrakoplovnih snaga sovjetske Crnomorske flote napalo je rumunjske rafinerije goriva kod Ploestia (koja su bila od vitalna značenja za urednu opskrbu njemačkog Wehrmachta pogonskim gorivom) te prilikom napada uspjele zapaliti 9 000 tona pogonskog goriva pripremljenog za otpremu u Njemačku (skladišta goriva gorjela su neprekidno tri dana). Pet dana kasnije sovjetski bombarderi ponovili su napad na isti cilj te ovoga puta uspjeli zapaliti 2 000 tona pogonskog goriva. Iako su navedeni napadi bili mali s obzirom na angažirani broj zrakoplova, ipak je učinjena velika šteta (količina uništenog pogonskog goriva bila je dostatna za pet punjenja spremnika za gorivo za svaku oklopnu diviziju angažiranu u pothvatu »Barbarossa«). Navedeni događaji alarmirali su Hitlera da »okrene pogled« prema Sevastopolju. Sam Hitler okarakterizirao je Sevastopolj i cijeli Krim kao »nepotopljivi nosač zrakoplova« s kojega sovjetske zračne snage mogu ugrožavati opskrbu pogonskim gorivom te ju učiniti potencijalno ranjivom što bi imalo nesagledive posljedice na provedbu pothvata »Barbarossa«. Hitler je potom zapovjedio da se pitanje Sevastopolja osobito razmotri.
Kao reakcija na navedene sovjetske zračne napade u dodatku Hitlerove Upute za vođenje rata br. 33 (izdane 23. srpnja 1941. godine) navedeno je da zauzimanje Ukrajine i Krima te područja Dona predstavlja prioritet u provedbi pothvata »Barbarossa«. U svojoj zapovjedi od 12. kolovoza 1941. godine Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta (»Oberkommando der Wehrmacht – OKW«) pojašnjava posebnu zadaću dodijeljenu Vojnoj skupini Jug (zapovjednik: general-feldmaršal Gerd von Rundstedt): »Zauzimanje Krima, koji predstavlja jednu veliku protivničku zračnu osnovicu te stalnu prijetnju za naftna polja u Rumunjskoj, osim navedenog, poslužilo bi kao polazna točka nakon koje bi se njemačke postrojbe preko morskog prolaza kod Kerča probile u smjeru Kavkaza.« Hitler je smatrao da zapovijed OKW-a nije dovoljno istaknula bit nastavka pothvata »Barbarossa« te je u svojoj zapovjedi od 21. kolovoza 1941. godine posebno istaknuo: »Najvažnija je zadaća prije nastupanja zime zauzimanje Krima i industrijskog bazena Dona« i potom »Zauzimanje Krima imat će kolosalne pozitivne posljedice za zaštitu naftnih polja u Rumunjskoj«. Njemačko »okretanje pogleda« prema Krimu bilo je na početku prije svega utemeljeno na potrebi zaštite svojih izvora nafte u Rumunjskoj te potom kao priprema za stvaranje »odskočne daske« za njemačke postrojbe koje bi preko Krima trebale prodrijeti u smjeru Kavkaza i sovjetskih izvora nafte na obalama Baskijskog jezera.
FOTO: Pripadnici sovjetske streljačke postrojbe naoružani teškom strojnicom sustava „Maksim“ iz Prvoga svjetskog rata
General pješaštva Erich von Lewinski, usvojena prezimena von Manstein (Erich je bio deseto dijete generala topništva Eduarda von Lewinskog i supruge mu Helene te ga je ubrzo nakon krštenja usvojila obitelj njegova ujaka, također generala topništva, Georga von Mansteina koji sa svojom suprugom Hedwig nije imao djece; uz navedeno, Erich je bio nećak general-feldmaršala Paula von Hindenburga), imenovan je zapovjednikom 11. vojske 13. rujna 1941. godine (do tada je bio zapovjednik LVI. motoriziranog zbora) na mjesto general-pukovnika Eugena Rittera von Schoberta koji je 12. rujna poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Von Manstein nakon dolaska u stožer 11. vojske zatječe postrojbe pod svojim zapovjedništvom u procesu prelaska preko rijeke Dnjepra kod Berislava. Odmah zatim prima i zapovijed Vrhovnog zapovjedništva Vojske (»Oberkommando des Heeres – OKH«) sa zadaćama koje treba izvršiti 11. vojska pod njegovim zapovjedništvom. Za 11. vojsku određene su dvije potpuno divergentne zadaće: daljnji nastavak potiskivanja sovjetskih snaga prema Rostovu i zauzimanje Krima. Von Manstein je odmah shvatio da ne raspolaže dovoljnim snagama za uspješno izvršenje obiju zadaća istodobno te je odlučio da prioritet ima Krim. Samo tjedan dana nakon preuzimanja zapovjedništva nad 11. vojskom general pješaštva von Manstein napada s podređenim LIV. zborom (zapovjednik: general konjaništva Erik Hansen, sastava: 45. i 73. pješačka divizija) sovjetske položaje na prevlaci Perekop koji su branili kopneni ulaz na Krimski poluotok. Nakon šest dana teških borbi, uz gubitak od 2 641 vojnika, LIV. je zbor uspio probiti sovjetske položaje na Perekopu. Međutim upravo tada sovjetska Južna fronta pokreće veliku protuofenzivu na položaje njemačke 11. vojske, i to na najslabiju točku obrane, kod Melitopola. Kako bi zaustavio sovjetski napad, von Manstein je prisiljen angažirati sve svoje raspoložive pričuve te obustaviti napad LIV. zbora u smjeru Krima. Napad je sovjetskog Južnog fronta zaustavljen te je von Manstein izveo poluokruženje sovjetskih snaga i potom u svom protuudaru uspio uništiti glavninu dviju kompletnih sovjetskih vojski iz sastava Južnog fronta (upravo je ovo jedan od prvih briljantnih taktičkih poteza von Mansteina koji će mu osigurati titulu najboljeg taktičara Drugog svjetskog rata). Do početka listopada 1941. godine OKH je postao svjestan da 11. vojska ne može uspješno izvršiti obje dobivene zadaće te je 1. oklopna skupina general-pukovnika Ewalda von Kleista dobila zadaću potiskivanja sovjetskih snaga u smjeru Rostova, dok je glavna zadaća 11. vojske sada bilo zauzimanje Krima. Međutim sovjetske su snage na Krimu ojačane i uspjele su uspostaviti crtu obrane dalje na jugu od Perekopa kod Ishuna.
FOTO: Luka Sevastopolj nakon zauzimanja od strane njemačkih i rumunjskih postrojbi, 1. srpnja
Opširno o njemačkom zauzimanju Sevastopolja možete čitati u novom, petom ovogodišnjem broju našeg dvomjesečnika „20th Century Wars – Ratovi 20. stoljeća“. U časopisu još čitajte o Helgolandu 28. kolovoza 1914, gdje se odigrala prva pomorska bitka u Prvome svjetskom ratu - iznenadni napad britanskih lakih snaga i podmornica iz Harwichana na Nijemce. I treća tema je iz postkolonijalne Afrike, operacija »Leopard«/»Bonite« iz svibnja 1978. godine - spašavanje više od 2 500 zarobljenih Europljana u pobuni u Zairu protiv diktatora Mobutua.
Magazin je u prodaji na svim kioscima od četvrtka 15. listopada.
Poštovani t12matija, gledam kako mjesecima neprimjerenim riječnikom komentirate hrvatsko nazivlje u člancima. Oduvijek je među Hrvatima bilo takvih kao Vi. Prilikom proglašenja hrvatskog jezika službenim u Saboru pojedinci su tvrdili da je "narodni jezik jecav i seljački". Desetljećima kasnije pojedinci su se sprdali riječima poput gromobran, drvored ili zrakoplov. Ali snaga kulture nekog naroda se očituje u tome da marginalizira takve pojedince kao što ste Vi . Velike nacije su sklone skovati nove riječi na svom jeziku, a male preuzimaju tuđe i osuđene su na asimilaciju. Ako Vam je toliko do armija, korpusa, artiljerije, avijacije mogu Vam predložiti nekoliko stranica na jednom Vama bliskom jeziku jedne kulturno male nacije. Uredništvu podrška.