Rat na Pacifiku nije bio, kao što bi možda sugerirale povijesne knjige koje započinju s napadom na Pearl Harbor, nekakav ad hoc rat koji je započela jedna sila da bi bez najave i iznenada osakatila mornaricu glavne konkurentice: sukob Japana i Sjedinjenih američkih država pripremao se jako dugo i rasplamsavao polako, još tamo od prijelaza s 19. na 20. stoljeće kada su dvije države prepoznale jedna drugu kao definitivnog i glavnog rivala u borbi za prevlast nad azijsko-tihooceanskim područjem. Američka aneksija Havaja, pa borba za prevlast nad Kinom, Filipinima i mnogim otocima koji su izranjali iz mora između dvije države (a koje su i Amerika i Japan redom prisvajali gradeći sebi odskočnu dasku za daljnje širenje), sve su to bili okidači koji su podgrijavali napetosti i neprijateljstvo polagano gurali prema crvenom području – odnosno prema onoj točki na kojoj više neće preostati ništa drugo doli oružani sukob.
FOTO: Japanski zrakoplov srušen u pokušaju napada na eskortni nosač USS Kitkun Bay, blizu Marijanskog otočja, lipanj 1944. (NARA)
Pri tome su i Amerika i Japan ipak neprestano balansirale između rata i mira, gradeći i jačajući flote no još uvijek poštujući granice prema Washingtonskom sporazumu o ograničenju pomorskog naoružanja iz 1922. Ovaj je sporazum inače više pogodovao Americi zajamčivši joj trajnu brojčanu nadmoć nad japanskom flotom, pa nije nikakvo čudo da su Japanci odbili produžiti ga nakon isteka 1936. Tridesete godine obilježila je i velika kriza u SAD-u, što je Japanu dalo priliku da po prvi puta ispita američku odlučnost stvaranjem marionetske države Mandžuko 1931. godine. Amerika je u znak odgovora uvela embargo na izvoz željeza, čelika i nafte u Japan, a što je japansku industriju dovelo do granice sloma. Vrijeme pregovara očito je završilo, a prikriveno neprijateljstvo konačno je eksplodiralo u prosincu 1941. poznatim napadom na sjedište američke Pacifičke flote u Pearl Harboru.
FOTO: Još jedna slika japanskog zrakoplova srušenog u pokušaju napada na američki nosač (NARA)
Tek nakon ovog posljednjeg Amerika je objavila rat Japanu, no ovaj je već bio u nezaustavljivom naletu i uskoro će pregaziti Maleziju, Singapur i Hong Kong. U odgovor na uzdizanje novog Japanskog carstva Amerikanci će aktivirati stari „Plan Orange“ koji je predviđao napredovanje preko Pacifika zauzimanjem baza na Marshallovim i Carolinskim otocima, sve do Marijanskih otoka koji su ujedno predstavljali i vrata za japansku komunikaciju s južnim Pacifikom. Plan je dakle postojao, no sredstva za njegovu provedbu neće biti dostupna još godinama: američka Pacifička flota teško je nastradala tijekom napada na Pearl Harbor (oštećeno je osam bojnih brodova, od čega su dva trajno izgubljena). Tek sretnom igrom slučaja sva tri nosača zrakoplova izbjegla su uništenje, a zahvaljujući čemu će američki odgovor biti iznenađujuće brz.
Već tijekom bitke za Midway (lipanj 1942.), a osobito nakon iskrcavanja na Guadalcanal u kolovozu iste godine američka je flota zapravo prešla u ofenzivu. I dok je kod Midwaya japanska flota ekspresno i katastrofalno poražena, izgubivši u tri dana čak četiri nosača zrakoplova, dotle su borbe za Guadalcanal trajale neočekivano dugo i najavile koliko će žestok otpor Japanci pružati za svaki komadić teritorija
FOTO: Bo mbarderi TBM-1C Avenger spremaju se poletiti s lakog nosača USS Monterey, u sklopu napada na Tinian, lipanj 1944. (NARA)
Neočekivano brz oporavak Amerikanaca i serija teških poraza natjerat će Japance da krajem 1943. uspostave „zonu apsolutne obrane“, odnosno liniju koja je prolazila zapadno od Marijanskih otoka i Nove Gvineje a koju neprijatelj ni pod koju cijenu nije smio probiti – barem ne bez gubitka polovice svoje flote. Međutim za ostvarenje ovako ambicioznog plana Japanu je preostalo sve manje resursa, dok je američka industrija na drugoj strani pokazivala gotovo neograničene kapaciteta. Japanci više nisu stizali nadoknađivali izgubljene ljudske i tehničke resurse, dok su iz Amerike naprotiv i dalje stizali novi zrakoplove i brodovi (među njima i nosači zrakoplova čija će se važnost iznova potvrditi u svakoj narednoj bitci). Situacija se za Japance dodatno zakomplicirala kada su u studenom 1943. Amerikanci otvorili novi smjer napredovanja, ovoga puta u središnjem Pacifiku pod zapovjedništvom admirala Nimitza. Kao neposredan cilj odabrani su Marijanski otoci, sada već neugodno blizu Japana: zauzmu li ih Amerikanci, ovi će im otoci poslužiti kao baza za teške bombardere velikog dometa te će se japanski Domovinski otoci po prvi puta naći izloženi djelovanju neprijateljskih zrakoplova.
U proljeće 1944. JCS (Joint Chiefs of Staff – Združeni stožer) donosi odluku da primarni strateški cilj mora biti zauzimanje Luzona, Formoze i južne obale Kine, međutim s neambiciozno postavljenim rokom tek za veljaču 1945. Kojim će redoslijedom biti napadani pojedini ciljevi, to je za sada ostavljeno otvorenim pitanjem, i to ponajviše zbog sukoba između MacArthura i Nimitza od kojih je svaki gurao svoj pravac i tražio prvenstvo za svoje planove. MacArthur se zalagao za zauzimanje Filipina i to na način da se prvo očisti Nova Gvineja, dok je Nimitz (poduprt snažnim lobiranjem admirala Ernesta Kinga, zapovjednika Američke flote i sveukupnih Mornaričkih operacija) zagovarao strategiju „žabljih skokova“ s otoka na otok i prilaz Japanu potpunim zaobilaženjem najtvrđih japanskih uporišta (uključujući i Filipine). JCS je odluku o odabiru najboljeg pravca uporno ostavljao za kasnije, no pogled na kartu otkrivao je istinu krajnje neugodnu za Japance – američke su ih snage potiskivale po oba kraka ove kompromisne strategije. Do kraja proljeća japanska zona apsolutne obrane probijena je na nekoliko ključnih točaka.
Opširno o ovoj temi možete čitati u novom, 4. broju vojnopovijesnog dvomjesečnika – 20th Century Wars. U njemu čitajte još i sljedeće teme: GALIPOLJE 25. TRAVNJA 1915. - Najveća pomorska invazija u dotadašnjoj povijesti, kad su Saveznici pokušali izbaciti Otomansko Carstvo iz daljnjeg tijeka Prvoga svjetskog rata; NOGOMETNI RAT - „Rat od 100 sati“ između Salvadora i Hondurasa, nastao nakon odigranih nogometnih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo između Salvadora i Hondurasa 1969. u kojima je Salvador bio pobjednik.
Koje to povijesne knjige "možda sugeriraju" da je rat na Pacifiku "ad hoc" rat, bez uvažavanja antagonizma SAD-a i Japana još od kraja 1. svjetskog rata? Pa, ako se takve "sitnice" previde, to se onda teško može nazvati povijesnim knjigama. Volio bih da se objave naslovi, ja dosada nisam naletio na nešto slično... Usput, marionetska kineska država sa svrgnutim kineskim carom Pu Jiom zvala se Mandžukuo, a ne Mandžuko! Konstanta "odokativnih" činjenica u VP, nažalost...