U sklopu srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku Generalštab JNA polovicom rujna 1991. donio je odluku o napadu na dubrovačko područje. Za izvršenje ovog zadatka aktiviran je dio snaga Druge operativne grupe, koju je činilo između 13.000 i 16.000 vojnika, osnovane u srpnju iste godine s prvotnim zadatkom izvođenja napada i okupacije cijele Dalmacije. Njen prvi zapovjednik bio je general Jevrem Cokić, koji u svojoj knjizi „Početak kraja“ navodi kako je prema planu trebala imati 23.000 vojnika, ali je radi slabog odaziva na mobilizaciju u konačnici popunjena s oko 16.000 pripadnik iz sastava sljedećih postrojbi: 2. podgoričkog korpusa pod zapovjedništvom generala Radomira Eremije, 37. užičkog korpusa pod zapovjedništvom generala Milana Torbice i 9. vojno-pomorskog sektora Boka čiji je zapovjednik kbb. Krsto Đurović.

Vojno-pomorski sektor Boka bio je dodatno popunjen jedinicama 2. taktičke grupe pod zapovjedništvom generala Branka Stankovića, trebinjskom 472. brigadom (pukovnik Obrad Vičić), pripadnicima TO Crne Gore i jedinicama specijalne crnogorske policije. Sve ove postrojbe popunio je značajan broj dobrovoljaca i pripadnika lokalnih četničkih grupa, posebno s područja Crne Gore i istočne Hercegovine. Od topničkog naoružanja Druga OG je u svome sastavu imala prosječno oko 120 oružja većeg kalibra te oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera, a stalnu potporu pružali su im zrakoplovi baza u Mostaru i Podgorici.

Nasuprot ovim neprijateljskim snagama stalo je oko 750 slabo naoružanih pripadnika postrojbi ZNG-a Dubrovnik, Policijske uprave, Narodne zaštite i dragovoljaca iz sastava Teritorijalne obrane, koji su podnijeli najveći teret i žrtve u početnom napadu na dubrovačko područje. Na sastanku vojnog vrha JNA, održanom 30. rujna u Beogradu, usvojen je prijedlog "direktive" za opći napad na dubrovačko područje koju je sačinio general Cokić. Prema njegovu svjedočenju, tom prigodom Savezni sekretar za NO general Veljko Kadijević naredio je da odmah započne napad na Dubrovnik. Dugo i pomno pripremana agresija započela je u jutarnjim satima 1. listopada 1991., u skladu s Cokićevom zapovijedi kojom naređuje: “Većim delom snaga preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala – Slano; s. Ljubovo – Ivanica – Čibači i Grab – Dubravka – Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom Mostar u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći jadransku magistralu na više mesta na odseku Slano – Prevlaka, blokirati sa kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim, obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu”.

Rok za izvršenje svih navedenih zadataka određen je u trajanju od 4 do 5 dana, što potvrđuje da su agresori imali točna saznanja o nepripremljenosti i malobrojnosti dubrovačkih branitelja. O snazi i opsegu poduzetih ratnih djelovanja na krajnjem jugu Hrvatske najbolje svjedoči činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana. Neprijatelj je već u početnim okršajima doživio neočekivane poraze i gubitke od preko 150 poginulih i više stotina ranjenih, posebno u borbama na Čepikućama, Osojniku, Brgatu i u Prapratnu, gdje su bili raspoređeni pripadnici 1. djelatne bojne 116. brigade ZNG-a (HV) i Policijske uprave Dubrovnik te malobrojni dragovoljci.

Do promjena u zapovijedanju agresorskim snagama dolazi nakon što je 5. listopada 1991., pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, prilikom pada helikoptera u Konavlima smrtno stradao Krsto Đurović, a ranjen general Jevrem Cokić. Đurović je vjerojatno ubijen po nalogu vojnog vrha JNA, zbog protivljenja izvođenju planiranih ratnih operacija na dubrovačkom području, o čemu je pisao i crnogorski oporbeni tisak. Umjesto njih, na čelo Druge OG nakratko dolazi general Mile Ružinovski, koga 12. listopada mijenja general Pavle Strugar, a zapovijedanje 9. VPS-om preuzima admiral Miodrag Jokić. Prostor Slanog, iznimno važan za obranu zapadnog dijela dubrovačkog područja, pred sam početak općeg napada branilo je svega šezdesetak pripadnika pričuvnog i djelatnog sastava MUP-a iz Policijske postaje Slano te dragovoljaca pod zapovjedništvom Pere Brbore.

Obrambene snage uspostavile su prvu crtu obrane na prostoru iznad Slanog, od Loznice preko Vjetrenog, Milješica i Lisnika do Šipačanja. Sredinom rujna Inženjerijski vod Zapovjedništva obrane općine Dubrovnik zapriječio je glavnu prometnicu Zavala - Orahov Do - Slano, plastičnim cijevima ispunjenim “vitezitom” ukopanim u unaprijed izbušene rupe u stijeni. Paljenje je predano braniteljima, a budući se ovim tenkoprohodnim pravcem očekivao glavni napad neprijatelja, prepreka i prostor iznad Slanog dodatno su minirani. Osim eksploziva, na prometnicu su postavljene i mine usmjerenog djelovanja i velike razorne moći - tzv. “televizije”, ručno izrađivane u tvornici TUP u Dubrovniku, kao i više minskih polja namijenjenih zaustavljanju pješaštva. U jutarnjim satima 1. listopada agresor, snagama 2. bataljona 10. crnogorske brigade „Veljko Vlahović“, ojačane tenkovima M-84 iz sastava tenkovske brigade iz Kraljeva (Srbija), kreće prema Slanom iz sela Orahov Do, smještenog uz samu granicu s BiH.

Foto: Ninoslav Bandić

Vatrom iz jedina dva MB - 120 mm koje su imale, naše su snage prisilile neprijatelja na trenutno povlačenje, nakon čega su uslijedila žestoka djelovanja topništva po obrambenoj crti. Svu topničku potporu snagama u napadu pružali su topnici iz sastava 472. trebinjske brigade razmješteni po položajima u Popovom polju. U napad su se uključili i brodovi JRM-a djelujući po širem prostoru Slanog i magistralnoj cesti prema Dubrovniku. Tijekom pripreme u dva navrata izvršeni su helikopterski desanti kojima neprijatelj zauzima dominantne visove Trijesni vrh i Neprobić iznad Slanog, te pojačanom topničkom vatrom prisiljava branitelje na povlačenje s dijela obrambenih položaja.

Nakon niza izviđačkih letova u jutarnjim satima 2. listopada borbeno djeluju i neprijateljski zrakoplovi koji raketiraju Policijsku postaju, radio-televizijski prijemnik i Bijelo brdo iznad samog mjesta. Tom prilikom branitelji su uspjeli pogoditi jedan zrakoplov tipa “Galeb”, koji je pao u more kod Korčule, a njegov pilot je zarobljen. U vrijeme ovih teških borbi, braniteljima Slanog u pomoć pristižu skromna pojačanja od 48 branitelja iz Makarske i jednog voda iz Metkovića. Zbog snažnih neprijateljskih djelovanja, u koja se uključuju i ratni brodovi JRM-a, istoga dana su se morali izvući s ovog područja. U popodnevnim satima narednog dana neprijateljski zrakoplovi izbacuju zapaljive bombe kojima izazivaju požare na Bijelom brdu, brdu Osojnik iznad Slanog i Ratcu, a sva topnička vatra usredotočena je na središte Slanog, gdje gine branitelj Vicko Runje.

Pred neusporedivo nadmoćnijim neprijateljem obrana popušta i u noći između 3. i 4. listopada započinje masovno neorganizirano iseljavanje stanovništva s ovog područja, dijelom prema Stonu, a dijelom prema Dubrovniku. U strahu za goli život, od ukupno 955 stanovnika Slanog i okolnih sela, 847 ih je napustilo tih dana svoja ognjišta i izbjeglo prema Pelješcu i Neumu. Tijekom jutra, 4. listopada kod sela Smokovljani u Dubrovačkom primorju iz neprijateljskog zrakoplova pogođen je kamion s desetak pripadnika ZNG-a Metković, koji se, premda nije bilo ljudskih žrtava, s cijelim vodom iz Slanog vraćaju u Metković.

Istodobno se povlače i posljednji pripadnici policijskih snaga, bez da su izvršili pripremljeno zarušavanje puta u Loznici. Želeći pod svaku cijenu zaustaviti daljnje napredovanje jugovojske, trojica dragovoljaca Stonske satnije naknadno su pokušala aktivirati minsku zapreku. Pritom upadaju u neprijateljsku zasjedu u kojoj je poginuo branitelj Ante Kalinić, a njegovi su suborci zarobljeni. U poslijepodnevnim satima satnija 10. crnogorske brigade, na čelu s rezervnim kapetanom Svetozarom Ražnatovićem, u pratnji tenkova ulazi u Slano. Iza njih nastupa oko 800 vojnika 3. „barskog“ bataljona brigade „Veljko Vlahović“, pod zapovjedništvom kapetana Rade Radomana. Oni zauzimaju sela Majkove i Riđicu u Dubrovačkom primorju, čime osiguravaju lijevo krilo slanske bojišnice, učvršćuju se i stvaraju preduvjete za daljnji prodor prema Dubrovniku.

Koristeći izduženost i malu dubinu dubrovačkog područja, 472. mtbr iz Trebinja 8. listopada prodire pravcem Zaplanik - Osojnik, tako da bez jačeg otpora okupiraju cjelokupan prostor od Slanog do Rijeke dubrovačke. Zauzimanjem Slanog neprijatelj je ostvario jedan od najvažnijih ciljeva napada na jug Hrvatske. Dubrovniku je na taj način presječena i posljednja kopnena veza s ostalim dijelovima Hrvatske. Nakon toga, dubrovački su branitelji bili primorani braniti Grad u uvjetima potpune pomorske i kopnene blokade, vodeći višemjesečne teške borbe s daleko nadmoćnijim neprijateljem. Ujedno se na ovom području, uz do tada jedinstvenu bojišnicu, otvara nova potpuno neovisna zapadna dubrovačka ili stonska bojišnica na kojoj će tijekom 1991./1992. godine hrvatski branitelji uspješno zaustaviti sve neprijateljske pokušaje ovladavanja poluotokom Pelješcem i dolinom Neretve. Neposredno pred ulazak agresorskih snaga u Slano, braniteljima je u pomoć upućena grupa od 13 dragovoljaca, pripadnika pričuvne Stonske satnije ZNG-a kojom je zapovijedao Božo Šare, budući se još nije znalo da je neprijatelj već ušao u zaseok Banje na istočnom dijelu slanske uvale.

Ova grupa se morskim putem prebacila iz Dola do Slađenovića i s otvorenog mora došla do hotela „Osmine“, smještenog sa zapadne strane na samom ulazu u zaljev, kroz tunel probijen kao dio sustava za odvodnju otpadnih voda. Odatle se prikradaju do hotela „Admiral“ u samom centru mjesta i tu zauzimaju obrambene položaje očekujući dolazak druge grupe branitelja, koja je prema Slanom krenula kopnenim putem preko sela Trnove.

Jedan od branitelja Vinko Konjuh, pokušavajući uspostaviti radiovezu, izlazi iz hotela i odvaja se od svojih suboraca. To je bio početak njegove neobične i dramatične životne priče.

- Nalazio sam se nekoliko desetaka metara od hotela u pravcu naselja Banje – sjeća se Vinko – kada sam uočio grupicu od dvadesetak rezervista- četnika koji su išli prema meni. Istodobno su neprijateljski tenkovi iz drugog pravca došli pred hotel gdje je otpočela neravnopravna borba. Ostao sam odsječen i morao sam se skloniti pod obližnji mostić na samoj obali, preko koga su dolazili crnogorski vojnici. U međuvremenu, dok je malobrojna grupa pružala snažan otpor nadolazećim neprijateljskim snagama, njegov suborac Zlatko Kovač - Dugi uspio je tromblonom onesposobiti prvi tenk koji je ušao u mjesto i stao pred samim ulazom u hotel. Istodobno, branitelji po dugoj koloni vozila i pješaka otvaraju žestoku vatru iz svoga raspoloživoga pješačkog naoružanja, nanoseći neprijatelju značajne gubitke.

Tijekom ovog okršaja, uz desetke ranjenih, smrtno je stradao i crnogorski rezervist Miodrag Ražnatović, inače bliski rođak zapovjednika „kapetana Svete“. Ne znajući gdje je Vinko, uvjereni kako je zarobljen ili ubijen, branitelji se s prestankom napada, pod okriljem noći izvlače iz „Admirala“. Njih dvanaest, zbijeno u maloj plastičnoj barci, zaplovilo je na otvoreno more s namjerom da dođu do slobodnog teritorija Stona. Nažalost, preopterećena se barka prevrnula i branitelji su se, plivajući i vukući je za sobom, ipak domogli uvale Janska, odakle su se uspjeli prebaciti do prvih crta obrane hrvatske vojske u selu Doli. Branitelj Vinko Konjuh ostaje okružen stotinama neprijateljskih vojnika u okupiranom Slanom, ne sluteći da će njegovo zatočeništvo trajati 36 dana dugih kao godine.

- Nemoguće je riječima opisati kako sam se tada osjećao - nastavlja svoju priču Vinko – budući sam sakriven ispod mosta, u moru do pasa, ostao potpuno sam, okružen stotinama neprijateljskih vojnika, bez hrane i vode. Stojeći u moru do pasa, ostao sam i bez osobnog naoružanja, puške tipa “shutgun“ s 12 metaka i dvije ručne bombe. Sve se smočilo, zajedno s „motorolom“, pošto sam izgubio snagu i više ga nisam mogao držati iznad morske površine. Nije mi preostalo ništa drugo nego čekati i nadati se da su naše snage još uvijek blizu te da će doći prije nego budem otkriven. Cijeli taj dan proveo sam pod mostom, budući su neprijateljski vojnici neprekidno prolazili iznad mene. Idući sam se dan, puzeći po tlu, uspio neopaženo uvući u obližnje grmlje. Nedaleko od novog skrovišta uočio sam jednu barku koja je imala motor. Padom mraka iskoristio sam je za prebacivanje do obližnjeg rta Ratac, vezao se uz obalu i sakrio nešto dalje, kako me ne bi otkrili ako ugledaju barku.

Tako je Vinko Konjuh postao jedan od rijetkih svjedoka koji je bio u prigodi, iz svog skrovišta, gledati divljačko pustošenje i razaranje Slanog. Svjedočio je gotovo nezamislivim razmjerima pljački i uništavanju domova, paljenju hotela i gospodarskih objekata, koje su odmah po dolasku poduzeli „oslobodioci“. Vođeni mržnjom prema svemu hrvatskom, u potpunosti su spalili 85 obiteljskih kuća, dok su pošteđene samo rijetke koje su im poslužile za smještaj. Posebno su stradali i iznimno vrijedni spomenici kulture franjevački samostan, Knežev dvor, srednjovjekovni ljetnikovac plemićke obitelji Ohmučević i drugi.

Iz crkve sv. Jeronima, vandalski su izrezane iz okvira i ukradene dvije iznimno vrijedne slike iz 16. stoljeća, dok je iz franjevačkog samostana otuđeno i uništeno više od 100 umjetničkih djela.

- Tada nisam ni slutio da je to tek početak moje borbe za preživljavanje koja će potrajati punih 36 dana – sjeća se Vinko. Potpuno iscrpljen, nakon šest dana bez kapi vode, morao sam popiti gutljaj mora od koga sam osjetio još veću, nepodnošljivu žeđ. Pitku sam vodu počeo tražiti i nalaziti po škripovima i u razbijenim barkama, a jedina hrana bili su mi plodovi planike - maginje, kojih je bilo u izobilju po okolnim padinama. U jednom trenutku shvatio sam da nešto moram sam poduzeti, jer ovako neću više dugo izdržati. O predaji neprijatelju razmišljao sam nakratko samo prvi dan dok sam se skrivao pod mostom. Mogao sam zamisliti što bi mi sve činili onako pijani i bijesni zbog svojih gubitaka. Predaja je značila samoubojstvo, na koje nisam ni pomišljao, oslanjajući se, i kada mi je bilo najteže, na svijest i vjeru u Boga.

Dvanaesti dan Vinko se odlučio barkom otisnuti na more i tako se pokušati spasiti. Međutim, taj je očajnički plan i put u novu neizvjesnost propao, jer je barka u međuvremenu nestala. Nekoliko godina kasnije saznao je da ju je uzeo jedan stanovnik Stona, koji se kao i on skrivao u blizini i koji se tom barkom domogao slobode. Ne odustajući od traženja izlaza pokušao se probiti magistralnom cestom na istočnu stranu u pravcu Trstenog i Dubrovnika. Već nakon nekoliko stotina metara na visu Planikovo brdo, neposredno iznad puta kojim je morao proći, vidio je jugoslavensku zastavu i utvrđene neprijateljske vojnike, te se morao vratiti natrag u skrovište.

Par dana kasnije iznova je krenuo istim smjerom provlačeći se uz samu morsku obalu, ali je samo uz pomoć sreće izbjegao neprijateljsku patrolu koja je primijetila njegove tragove. Uvidjevši da je ostao u potpunom okruženju, potražio je novo, sigurnije sklonište. Premjestio se u jednu napuštenu ribarsku kućicu u kojoj je otkrio gustijernu s pitkom vodom i skrivajući se proveo preostale dane svog zatočeništva. Posljednje noći svoje kalvarije, već izgladnio i potpuno iscrpljen, živeći u stalnoj neizvjesnosti da će biti otkriven i uhvaćen, primijetio je kako prema njemu more donosi barku s veslima.

- Privukao sam je uz obalu – sjeća se - a kako nisam imao snage za duže veslanje procijenio sam da se moram samo otisnuti i veslati do sredine kanala te onda iskoristiti pogodan vjetar koji je tada puhao da me odnese u smjeru zapada, gdje su bili naši položaji. Zadnjim atomima snage ukrcao sam se i krenuo. Srećom Bog i more bili su milostivi prema meni te su me za nekoliko sati valovi doveli ispod naših položaja u Dolima. Premda sam dolazio iz smjera kojim je mogao doći samo neprijatelj, a mršavijeg 16 kg i iscrpljenog nitko me nije mogao ni prepoznati, uspio sam se javiti našim braniteljima prije nego su otvorili vatru po meni. Potvrdu da sam to stvarno ja dobili su tek nakon traženja detaljnih obavijesti iz zapovjedništva u Stonu, gdje ni moji prijatelji i suborci nisu mogli vjerovati da sam preživio. Još uvijek pamtim konzervu mesnog nareska koju sam pojeo, uz tri čaše vina, kao najslađi obrok u životu. Nakon svega proživljenog, mislim da me je sačuvala vjera u Boga, ali i svakodnevna nada da će svakog trena naše postrojbe osloboditi Slano – završava svoju priču Vinko Konjuh.

U to vrijeme Vinko nije mogao ni slutiti koliko je Glavni stožer HV-a, istina bez pravog uvida u stvarno stanje i odnos snaga na ovoj bojišnici, od zapovjedništava 6. OZ-a Split i Sektora Dubrovnik, tražio žurno poduzimanje akcija oslobađanja Slanog radi deblokade dubrovačkog područja. Tako je brigadir Luka Džanko već u listopadu 1991. planirao i pokušao izvršiti napadna djelovanja na ovom prostoru. Zbog malobrojnosti gažiranih snaga i nepostojanja jedinstvenog sustava zapovijedanja, neprijatelj je bez većih gubitaka odbio sve ove pokušaje.

U narednim borbama agresor je uspio probiti naše crte obrane i prodrijeti do mosta na Bistrini, Konštara i Zamasline, na samim prilazima Stonu. Nakon tri mjeseca bolničkog oporavka Vinko Konjuh vratio se u svoju postrojbu, a već u svibnju 1992. njegovi snovi su se ostvarili. Zajedno sa svojim suborcima iznova je došao u Slano, sudjelujući u akciji njegova oslobađanja, čime je prekinuta višemjesečna neprijateljska blokada Dubrovnika.

Ujedno, to je bio početak velike napadne operacije Hrvatske vojske čijim je pobjedonosnim završetkom, pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, poraženi neprijatelj 23. listopada 1992. morao zauvijek napustiti sva privremeno okupirana područja juga Hrvatske.

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”