Mnoge velike bombarde nisu postigle neki značajan učinak, kao što su se naručioci nadali i očekivali. Izuzetak je turska bombarda koja je dobrim dijelom presudila pri opsadi Carigrada (Konstantinopola), posljednjega kršćanskog uporišta na Bliskom istoku i posljednjeg ostatka nekadašnjega Istočnoga Rimskog Carstva.
Stoljećima su carigradske zidine odolijevale napadačima, sve dok pred njih nije stigao sultan Mehmed II. sa svojom vojskom. Mehmed je bio vojnički genij, sklon prihvaćanju novih tehnologija koje bi mu mogle ponuditi makar i najmanju prednost na bojnome polju. Zahvaljujući takvom vizionarstvu, proširio je Osmansko Carstvo, a sam zavrijedio naziv „Mehmed Osvajač".
Znajući za Mehmedovu otvorenost novim oružjima, pristupio mu je mađarski majstor Urban i ponudio da će sagraditi top koji bi jednim projektilom mogao srušiti zidine Carigrada. Valja napomenuti da je Urban slične usluge nudio i Bizantincima, ali su oni odbili platiti onoliko koliko je Mađar tražio, i zbog toga kasnije gorko zažalili! Sultan Mehmed nije ponovio njihovu pogrešku pa je (znajući da među svojim graditeljima nema takvih stručnjaka) objeručke prihvatio ponudu i Urbanu osigurao svu tehničku i materijalnu potporu.
I tako je, uz još velik broj slabijih topova, nastala velika turska bombarda. Napravljena je od lijevanog željeza, i to u dva dijela koja su bila spajana vijcima. Čitava je konstrukcija težila zastrašujućih 19 tona, a bila je u stanju ispaljivati kamene kugle težine 400 kilograma! Doduše, zbog strašnog zagrijavanja cijevi, top je mogao ispaliti samo tri projektila dnevno, ali i to je bilo dovoljno da stoljetne zidine smrvi u prah.
Kao i kod svih teških bombardi, transport je predstavljao velik problem pa je za dvjestotinjak kilometara od radionice do bojišta teško natovarenoj zaprezi treba puna 42 dana. Međutim, kada je napokon pristigla pod zidine Carigrada, izazvala je paniku medu braniteljima, i to s punim pravom jer će topništvo tijekom ove opsade odigrati jednu od svojih briljantnih uloga.
Mehmed II. opkolio je grad pješaštvom i s ukupno 14 topničkih bitnica, a mornarici (također opremljenoj topovima) je naredio da grad odsijeku s morske strane. Istini za volju, treba reći da je i car Konstantin XI imao na svojoj strani nešto topništva, no on se ni brojem ni kvalitetom nije moglo mjeriti s arsenalom kojim je raspolagao turski sultan. I tako je rezultat opsade bio zapravo odlučen i prije nego je bitka počela pa je braniteljima preostalo samo da pruže što jači otpor i čekaju neizbježnu sudbinu. Bombardiranje grada započelo je 6. travnja 1453., a već pet dana kasnije probijene su „neprobojne" zidine na najslabijoj točki. Branitelji su, doduše, pod okriljem noći uspjeli popraviti zid prije nego su turske snage iskoristile priliku, ali to je bilo samo odgađanje konačnog poraza.
Ništa više nije moglo zaustaviti Turke, čak ni činjenica da je majstor Urban poginuo u eksploziji jednog od svojih topova, prije nego što je dočekao isplatu nagrade za svoj trud. Ništa više nije značilo ni kada je napukla sama divovska bombarda pa je povučena i poslana na popravak; debele zidine tako su jako oštećene da su posao mogli dovršiti manji topovi. Termin „manji top" ovdje treba shvatiti uvjetno, jer se radilo o 11 bombardi od kojih je svaka mogla ispaliti kuglu tešku 250 kg te još 50-ak topova od kojih je svaki ispaljivao kugle težine 100 kilograma!
Krajem svibnja zidovi Carigrada su se s treskom urušili i Turci su ušli u grad. Sultan Mehmed II. proglasio je osvojeni grad novom prijestolnicom Osmanskog Carstva, nazvao ga Istanbul, a sam je zavrijedio povijesni nadimak „Osvajač".
Velika bombarda na neki je način nadživjela i bitku i sultana, unatoč pucanju obruča, jer je već 1464. u bronci izlivena njena vjerna kopija. Nova bombarda, pod nazivom „Dardanelski top", ostala je u funkciji sve do početka 19. stoljeća kada je posljednji puta korištena protiv britanskih brodova.
