Nakon što su Osmanlije u prvim desetljećima 14. stoljeća započeli svoja osvajanja u jugoistočnoj Europi, te pritom zauzeli nekadašnje bizantske prostore u Grčkoj, vlast su bizantskog cara sveli na uskoro područje oko Konstantinopola. Štoviše, srušili su i srednjovjekovno Srpsko Carstvo nakon bitke na Kosovu polju 1389. godine, te su i južne pokrajine Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva došle pod udar osmanskih pljačkaških četa. Tijekom 14. stoljeća u zapadnoj i srednjoj Europi obnavlja se stara ideja križarskih ratova, ovoga puta usmjerenih protiv Osmanlija. Vrhunac protuosmanskih akcija tijekom 14. stoljeća, provođenih s ciljem izbacivanja Osmanlija iz Europe, svakako predstavlja križarski pohod koji je 25. rujna 1396. godine završio bitkom i porazom križarske vojske kod utvrde Nikopol, smještene na desnoj obali Dunava u današnjoj Bugarskoj.
Unutarnja je politička situacija u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu nakon smrti kralja Ludovika I. 1382. godine postala vrlo kaotična te se pojavio niz pretendenata za prijestolje. Unatoč što je već neko vrijeme bio oženjen za kraljicu Mariju, Žigmund je Luksemburški (1387. – 1437.) tek 1387. godine stupio na prijestolje, čime se situacija počela smirivati. Sve češće osmanske provale preko južnih granica Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva osvijestile su kralja Žigmunda o prijetnji koju Osmanlije predstavljaju za njegovo kraljevstvo te je vrlo brzo počeo ustrojavati protuosmansku koaliciju uz pomoć susjednih ugroženih zemalja.
