Znate li da su Hrvati svojim ratovanjem “inspirirali” potpisivanje Ženevske konvencije 1864. godine? Znate li da se u jednoj od najznačajnijih bitaka 19. stoljeća, kod Magente, francuska “Legija stranaca” izravno sudarila i s hrvatskim krajišnicima te vojnicima 53. linijske pješačke pukovnije nasljednicima tradicije čuvenih Trenkovih pandura? Znate li da je potom uslijedila bitka kod Solferina i da je Henry Dunant, osnivač “Crvenoga križa”, notirao najviše bilježaka o brutalnosti sukoba upravo prispodobama o beskompromisnim hrvatskim ratnicima? Svega toga nema u hrvatskim udžbenicima povijesti, nema ni riječi o tome u knjigama koje se bave hrvatskom poviješću 19. stoljeća. Kao da se ništa od toga nije dogodilo. Zato kolega Tomislav Šulj u prvom nastavku mini serijala o “Legiji stranaca” s potpunim pravom zaključuje: “Ono što začuđuje, odnos je hrvatske historiografije jer se ovim bitkama gotovo uopće nije bavila, podatci su skoro nepostojeći tako da ne čudi što studenti nerijetko zaziru od proučavanja ovoga razdoblja jer kolegiji nude bezbroj podataka o političkim promjenama značajnih za budućnost Hrvatske, ali uopće ne spominju (osim bitaka bana Josipa Jelačića) što, gdje i kako se borio hrvatski vojnik u 19. stoljeću.”
Drugim riječima, ovo je sramota za hrvatsku historiografiju! Neki drugi narodi bili bi itekako ponosni da ih je Dunant na samo jednom mjestu spomenuo, zapravo da ih je bilo tko ikad spomenuo kao “fajtere”. Hrvatsku historiografiju to, čini se, ne zanima. Bavi se političkom, gospodarskom, društvenom povijesti, ali za vojnu povijest gotovo da nitko ne mari. Tko to sve poučava studente povijesti? Jer netko je njima dao diplome i dijelio ih. Netko je bome pisao udžbenike. I napisano je od početka 90-ih tko zna koliko sinteza hrvatske povijesti, a o ovome nije nitko ništa ni spomenuo. Po svemu sudeći nije jer ni ne znaju da se to uopće dogodilo! Žalosno! Zato VP popunjava tu ogromnu prazninu u hrvatskoj historiografiji. Može se ljutiti tko god hoće, ali nemjerljiv je propust svih, od politike do struke, od ministarstava do fakulteta, da mi do danas nismo dobili ni jedan studij, kolegij, katedru vojne povijesti. Osim što se ona izučava u vojsci, ali i tamo ne sustavno. I dalje od toga ništa. Zato i ne čudi da drugi o nama pišu, i da nam na kraju pišu našu povijest. A mi smo mahom oslonjeni na entuzijaste.
