Toga kobnoga proljetnog poslijepodneva, 27. svibnja 1992., dvanaestogodišnji je Dejan Mijatović nakon mjeseci provedenih u podrumu sa svojim osmogodišnjim sestrama blizankama izišao iz kuće željan zraka, sunca i igre. Zajedno s njima, na igralište u naselju Plavo polje u Slavonskom Brodu, u neposrednoj blizini zgrade u kojoj je živio, toga se dana igralo još 30ak djece. Nažalost, njihova igra nije dugo trajala. Dejanov život prekinula je granata ispaljena sa srpskih položaja na planini Motajici u susjednoj Bosni.
Zakačila se za drvo i raspršila po djeci. Osim njega, ta je granata ubila i šestogodišnju Sabinu Hodžić te 13-godišnjeg Bojana Timarca, dok je jedno od desetak teško ranjene djece bila i Dejanova sestra Ana, koja je zadobila vanjski prijelom prstiju i potpuno joj je razneseno koljeno. Druga sestra Marija potrčala je kući i roditeljima rekla tužnu vijest. Možete misliti kako smo se osjećali kada nam je dijete utrčalo u kuću i reklo da joj je brat poginuo. Suprug i ja istrčali smo iz stana.
Kako smo bili u papučama, putem smo ih bacili i nastavili trčati bosi. Kada smo došli, dočekao nas je pravi pokolj. Na sve strane čuli su se jauci. U tom stresu čovjek ne može dobro ni vidjeti gdje sve leže djeca. Dejana je geler pogodio ravno u srce. Umro je suprugu na rukama. Prije smrti kao da nas je još jedanput pogledao i zatim je zauvijek zatvorio oči – kroz suze govori Dejanova majka Zdenka Mijatović.
