Druga polovina svibnja 1992. bila je u znaku oslobađanja Dubrovačkog primorja i Župe dubrovačke te prekida osmomjesečne opsade Dubrovnika, no ne i Konavala. Krajnji hrvatski jug i dalje je ostao okupiran. U sklopu oslobodilačkih planova HV-a bilo je predviđeno da se 28. svibnja brzim prodorom iz netom oslobođene Župe dubrovačke produži prema istoku i time odmah oslobode i Konavle. Međutim srpsko-crnogorska okupacijska vojska spriječila je to zarušavanjem vijadukta u Dubokoj Ljutoj. Postrojbe HV-a zaustavljene su u župskom selu Platu – na samom pragu Konavala, a Podgorički korpus Vojske Jugoslavije (VJ) sprečavao je, koristeći povoljnu brdsku konfiguraciju terena, daljnje napredovanje HV-a.
Prolazili su ljetni mjeseci 1992. tijekom kojih su u hercegovačkom zaleđu Dubrovnika vođene oružane, a na međunarodnoj sceni diplomatske bitke između Hrvatske i Srbije, sve s ciljem da se Konavle oslobode, odnosno da ih srpsko-crnogorska vojska zadrži pod okupacijom. Beograd je pred međunarodnom zajednicom okupaciju Konavala pravdao umjetno stvorenim pitanjem poluotoka Prevlake. Na kraju je 30. rujna 1992. u Ženevi potpisan Sporazum Tuđman – Ćosić. Njime je dogovoreno da će se do 21. listopada 1992. Podgorički korpus bez borbe povući iz Konavala, a Hrvatska je zauzvrat pristala da Prevlaka postane demilitarizirana zona pod kontrolom Ujedinjenih naroda.
U iščekivanju postizanja ovog Sporazuma zapovjednik Zapovjedništva Južnog bojišta HV-a (sa sjedištem u Dubrovniku), general Janko Bobetko dao je kreirati planove za obje varijante – i oružano i mirno oslobađanje Konavala.

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest