Od druge polovine 14. stoljeća Osmanlije su se u ratovanju prestali oslanjati isključivo na nomadske vojne taktike te su usvojili bojne formacije koje su, iako s vremenom evoluirale, u svojoj suštini ostale nepromijenjene sve do kasnog 16. stoljeća. O osmanskim bojnim formacijama i taktikama koje su koristili ostavili su pisana svjedočanstva onodobni pisci, poput hrvatskog latinista Ilije Tuberona Crijevića (1458. – 1527.), burgundijskog hodočasnika Bertrandona de la Brocquierea (1400. – 1459.), habsburškog veleposlanika Ogiera Ghiselina de Busbecqa (1522. – 1592.) te kršćanskih zarobljenika u osmanskoj vojnoj službi Johanna Schiltbergera (1380. – 1440.) i Konstantina Mihajlovića (1435. – 1501.).
Najjaču je točku osmanskoga bojnog poretka činilo utvrđeno središte u kojemu se nalazio sultan zaštićen janjičarima te „kapikulu“ konjicom koja je bila smještena s lijeve i desne strane. Opisujući bitku kod Çaldirana (1514.), Tuberon kaže da je tjelesnu stražu sultana Selima I. (1512. – 1520.) činilo 6.000 janjičara i 10.000 konjanika. Iako je zadatak kapikulu konjice bio štititi sultana, visokopozicionirane službenike, blagajnu i barjak tijekom bitke, često su u završnim trenucima ulazili u borbu kako bi ojačali napad ili obranu.

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”