U partizanskoj historiografiji“, pa i u različitim filmovima ili serijama koji su opisivali događaje iz „partizanske povijesti“, svi njemački generali prikazivani su na isti način: uglavnom kao više-manje nesposobni i poremećeni likovi koji najviše uživaju u izdavanju zapovijedi za paljenje sela i ubijanje žena i djece ili koji, uz navedeno, većinu vremena urlaju na podčinjene, a u trenutku suočavanja s porazom postaju najveće kukavice. Tim rečenicama uvodi nas kolega Mario Werhas u novi serijal koji smo pokrenuli od ovoga broja, serijal koji će ići u više od 15 nastavaka, a bavit će se životopisima najvažnijih njemačkih zapovjednika koji su zapovijedali njemačkim postrojbama u borbama protiv partizana i Tita. Ali serijal nije zamišljen niti mu je cilj ovaj put drugu stranu, njemačku, prikazati kao pozitivnu, a partizansku kao negativnu. Ne, cilj je ovog serijala, kao i cijelog VP-a otkako izlazi, pokazati kako povijest nikad nije crno- bijela.

O životopisima njemačkih generala, o kojima će te čitati u idućim brojevima, na internetu možete naći samo suhoparne podatke jer u Hrvatskoj nikad ništa o njima nije suvislo izašlo, niti napisano niti prevedeno. Stoga, ili se najčešće barata općim informacijama s interneta ili i dalje stereotipima iz komunističke kuhinje. Hrvatsko čitateljstvo zakinuto je na hrvatskom jeziku za mnoštvo sadržaja, pa tako i za ove teme. Kako na hrvatskom jeziku nema životopisa pojedinih njemačkih generala koji su u svijetu davno već objavljeni, tako će VP djelomice nadomjestiti i tu prazninu. No da povijest nikad nije crno-bijela, pokazuje još jedna tema. Svi koji prate VP dobro znaju da smo u jednome od prvih brojeva na naslovnici imali temu o židovskim padobrancima i o njihovoj tajnoj operaciji koja je počela prije točno 70 godina u Hrvatskoj i pomoću koje su planirali spasiti preživjele sunarodnjake u ovom dijelu Europe. Nedavno je izašla knjiga autora tog članka, Nenada Golla, pod nazivom “Nemoguća misija”, o kojoj više imate u sredini ovog broja časopisa. Ali ono što je iz knjige zanimljivo, osim što su Saveznici kalkulirali oko pomoći Židovima, iz knjige se iščitava i odnos komunističko-partizanskog sustava prema Židovima. Štoviše, pripadnici Ozne, zloglasne Titove tajne policije, u jeku paranoičnog straha od britanskih špijuna, koji se proširio na partizane iz SSSRa, ubili su, između ostaloga, mladu Židovku samo zato što je znala strane jezike i bila je kći “krupnog industrijalca” iz Vojvodine. To je bila Ana Kende, inače partizanka u sanitetu 10. korpusa. U prosincu 1944. ili odmah početkom siječnja 1945. mučki su je ubili egzekutori Ozne u šumi na obroncima Moslavačke gore. Goll u knjizi na kraju donosi kako je službena verzija o Aninom nestanku glasila: poginula u borbi. Tek dvadesetak godina poslije rata Ivan Šibl otkrit će Janku Erdeljiju pravu istinu o njenoj tragičnoj sudbini: „Tvoja Ana nije poginula u borbi nego je nju likvidirala Ozna. I to je bila velika pogreška“. 

Na kraju, s ovim smo brojem navršili točno tri godine otkako časopis izlazi. Ulazimo u četvrtu godinu, neka nam je sa srećom!

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora