Oružništvo ili žandarmerija pomoćni je rod vojske koji služi za održavanje javnog reda i sigurnosti. Oružništvo je vojna postrojba zadužena za obavljanje redarstvenih zadaća, iako može obavljati i neke vojne zadaće, a često služi i za obavljanje humanitarnih misija (npr. traganje i spašavanje). Ovisno o državama, oružništvo može biti u nadležnosti ministarstva obrane ili ministarstva unutarnjih poslova, odnosno u nadležnosti obaju ministarstva. U nekim državama za oružništvo se upotrebljava izraz vojna policija, međutim vojna policija ima ovlasti postupati samo prema vojnim osobama. Oružništvo je glavna spona između redarstva i vojske, posebno dobro osposobljeno za situacije koje nadilaze mogućnosti redarstva, ali još ne opravdavaju vojske, dakle za sukobe „niskog intenziteta“. Obično redarstvo obavlja redarstvenu službu u gradu, a oružništvo u manjim mjestima i na selu.
Oružništvo u banskoj Hrvatskoj djelovalo je u sklopu Kraljevskoga ugarskog hrvatsko-slavonskog oružničkog zapovjedništva, koje je imalo u Zagrebu, a službeni jezik hrvatskog oružništva bio je hrvatski. Oružništvo u Dalmaciji i Istri ostalo je nakon Austrougarske nagodbe u sklopu Carsko-kraljevskog oružništva.
Takvo se stanje u osnovi održalo do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. U jugoslavenskoj žandarmeriji odražavala se srpska dominacija, a pripadnici bivšega hrvatskog oružništva bili su malobrojni i zapostavljeni. Žandarmerija Kraljevine Jugoslavije isticala se u provođenju terora režima. Vjekoslav Maks Luburić isticao je da su u godinama prve emigracije i još ranije u prijašnjem životu u „mrzkoj Jugoslaviji“ sve nedaće, po njemu, dolazile od „policije, redarstva i žandara“, odnosno oružnika.
Luburić je navodio da je „najomraženija riječ koja se mogla čuti bila riječ policija i žandar“ pa ističe da se istaknuti pripadnici Ustaškog pokreta ni kasnije, kada su postali visoki zapovjednici sličnih ustanova u NDH, nisu mogli osloboditi tih predratnih i emigrantskih kompleksa. Slična je situacija bila i u narodu, koji, kako kaže Luburić, „sva zla svijeta pripisuje našim sigurnosnim organima“. Luburić je imao i osobno tragično iskustvo sa žandarima. Naime, u zimu 1923. godine žandarmerija Kraljevine SHS upala je u Luburićevu kuću i odvela mu oca. U Trebinju je žandarmerija mučila njegova oca, a u jednoj su ga samici polijevali hladnom vodom. Od posljedica mučenja Luburićev je otac preminuo i vrlo je vjerojatno da je taj nasilni čin odigrao važnu u ulogu u kasnijem Luburićevu životu.
Mog djeda su ubili 2 zandara 1933, god. i to na Jordanovackim livadamau Zagrebu sa 2 metka u ledja. Bio je jedan vidjeni clan stranke SHS .Poslije su se hvalili u birtiji "Tusek " na uglu Jordanovca i Petrove ulice,rijecimama mi smo ga oboje sredili Nikada ga nisam upoznao jer tada jos nisam bio ni rodjen.Ali postoji jedan dokumentarni film sprovoda Stjepana Radica i tamo je slucajno bio snimljen na konju u hrvatskoj oficirskoj odori.Koji puta prikaze se taj isjecak filma na HRT i onda se obavezno sjetim na njega i recem; "Ovo je moj dida " ! Bio je veliki Hrvat ,a ja sam to naslijedio od njega !