Kada je u noći 13. ožujka 1944. iznad visova Žumberka iskočilo petero padobranaca iz osamljenoga britanskog Halifaxa, malo je tko znao da je počela jedna od najkontroverznijih tajnih operacija Drugoga svjetskog rata. Poslije gotovo dvogodišnjih priprema, nekoliko odgađanja početka akcije i promjena planova, napokon je krenula u akciju prva od nekoliko grupa židovskih padobranaca koji su trebali učiniti nemoguće: potaknuti otpor i organizirati “samospašavanje” preostalih sunarodnjaka u nekoliko europskih zemalja.
Za taj gotovo samoubilački pothvat prijavilo se oko 300 židovskih dobrovoljaca, djevojaka i mladića iz Palestine, nakon što su se izjalovile nade da će saveznici zaista djelotvorno pomoći ugroženim židovskim zajednicama u okupiranoj Europi. Očekivana i obećana pomoć svela se uglavnom na prosvjede, deklaracije i slične jalove političke akcije, a to nije moglo zaustaviti žrvanj Holokausta. Zakazao je čak i Međunarodni komitet Crvenoga križa.
Ovu više puta izrečenu i opovrgnutu optužbu nepobitno je utvrdio švicarski povjesničar JeanClaude Favez, jedan od rijetkih koji je imao uvid u cjelokupnu arhivu centrale Crvenoga križa u Ženevi. Pod pritiskom Favezovih otkrića, iznesenih 1988. godine u knjizi “Crveni križ, deportacije i nacistički koncentracijski logori”, vodstvo Crvedrugi svjetski rat balkan: Bitke noga križa javno je priznalo da je “Međunarodni komitet vjerojatno mogao spasiti više Židova nego što ih je spasio” i da je taj propust “najgori poraz u povijesti njegovih humanitarnih akcija”.
