Nakon pada Antwerpena, suprotstavljene snage stigle su do obala Sjevernog mora. Bitka u Flandriji buktila je od polovice listopada do polovice studenoga i označila je kraj iluzijama o brzom završetku rata. Magla i neprekidna kiša u močvarnoj nizini Flandrije dodatno su otežavale ionako tešku situaciju. Cijelo područje bilo je ispresijecano riječnim tokovima i kanalima za navodnjavanje, nasipima, sustavima za obranu od poplava, regulaciju vodostaja i sl. Upravo su ove topografske karakteristike bile od presudnog značaja na konačan ishod operacija. Početkom studenoga završena je bitka na rijeci Ijzer. Na potezu od gradića Nieuwpoort, na samom sjeveru Belgije, riječnim tokom od 35 kilometara južnodo grada Dikismuida, saveznici su nastojali zaustaviti njemačko prodiranje u pravcu belgijsko-francuske sjeverne granice. Prodor preko Ijzera na sjeveru onemogućila je saveznička brodska artiljerija koja je svim snagama tukla po njemačkim postrojbama. Premda savezničke trupe nisu imale snage za obranu nove, 35 kilometara duge linije bojišnice, Belgijska vojska je uportrijebila sve svoje rezerve kako bi s mukom držala svoje položaje na Ijzeru.
Belgijski Glavni stožer poslušao je britanske prijedloge pa su Belgijanci od polovice listopada radili na pripremama za otvaranje morskih brana. Nakon što su Nijemci, 26. listopada, potisnuli belgijsku vojsku s Ijzera, Belgijanci su sutradan otvorili brane i poplavili područje između Ijzera i nasipa koje se nalazilo ispod nadmorske visine. Plavljenje je išlo sporo jer su glavne brane bile u njemačkim rukama, pa je ono vršeno pomoću sporednih brana. Nijemci su grozničavom upornosti nastavljali svoje napredovanje, premda im je voda već bila do koljena. Uskoro su uvidjeli da je borba s vodenom stihijom uzaludna pa je bila potrebna promijena plana. Saveznici su znali da će Nijemci, čim njihovo napredovanje bude zaustavljeno plavljenjem, napore usredotočiti prema gradu Ypresu. Stoga su od 27. listopada vršene pripreme za odlučujuću bitku. U velikom združenom napadu njemačkih postrojbi sa sjevera i juga na područje Ypresa, 10. studenoga, zauzet je grad Dikismuid, kojeg je držalo 7.000 francuskih marinaca pod zapovjedništvom admirala Ronarc’ha. To je ujedno bio i jedini značajniji uspjeh koji su Nijemci postigli tijekom te ofenzive. Ali, mjesto je u potpunosti izgubilo na važnosti nakon što su poplavne vode sa sjevera stigle do tog područja.
Najveći strategijski značaj obiju strana imalo je posjedovanje Ypresa, jer je on stajao na putu njemačkom planu osvajanja ostatka Belgije i sjeverne Francuske. Tijekom kišnog i maglovitog jutra, 11. studenoga 1914., Nijemci su otpočeli s napadom na grad. Britanske i francuske kolonijalne trupe bile su slabo ukopane i trpjele su ogromne gubitke. Premda ništa manji gubitci nisu bili ni na njemačkoj strani. Francuzi su bili ustrajni u planu probijanja njemačke linije bojišnice i time si pričinjali uzaludne gubitke. Francuskom generalu Ferdinandu Fochu promakla je činjenica da teren Saveznicima nudi odlične uvjete za obranu, ali i vrlo loše za izvođenje napada. Zahvaljujući ovom previdu, nakon što su Nijemci bili izmučeni napadom i nakon što su 12. studenoga utihnuli njihovi topovi, francuske postrojbe su propustile ključnu priliku za prelazak u ofenzivu zbog premorenosti. Bitka je ostala neriješena uz ogromne gubitke obiju strana. Britanske, francuske i belgijske postrojbe pretrpjele su gubitak više od 130.000 ljudi. Posebno visok postotak gubitaka imale se britanske indijske trupe i francuske Zuave, u čije redove su vojačeni pripadnici berberskih plemena. U slabo ukopanim rovovima i često stavljane na prvu liniju bojišnice, kolonijalne trupe imale su vrlo male šanse za preživljavanje.
Njemačka strana imala je gubitak više od 134.000 ljudi, te više od 31.000 zarobljenih i nestalih vojnika, što je činilo skoro četvrtinu ukupnih njemačkih gubitaka u 1914. godini. Uvjeti na ratištu bili su strašni. Ledena kiša, blato i hladnoća, ali i iscrpljenost postrojbi nalagali su potrebu za odmorom. Kako bi se linija bojišnice uspješno branila sa smanjenim brojem vojnika obije strane počele su s ukopavanjem. Premda su se pozicije smatrale privremenima, stvorena je utvrđena linija obrane od Sjevernog mora do granice sa Švicarskom. Plan munjevitog rata ponovno je propao. Bio je to početak iscrpljujućeg rovovskog ratovanja na belgijskom području. S obzirom da je na zapadu rat ulazio u statičnu fazu te je bilo jasno da nije moguće ostvariti znatnija napredovanja, njemačko vodstvo razmatalo je mogućnost privremenog prekida operacija na zapadu i prebacivanje težišta na istok. Zbog neuspješne protuofenzive prema rijekama Visli i Sanu, jake ruske snage bile su grupirane u smjeru Šlezije, zapadne Galicije i Mađarske. Vjerovalo se bi brza pobjeda na istoku mogla promijeniti vojnu i političku situaciju u korist Središnjih sila. Rusi bi bili poraženi i za dulje vrijeme lišeni inicijative, Srbija bi bila okupirana, a Rumunjska i Bugarska bile bi primorane na ulazak u rat. Formirale bi se bojišnice prema Ukrajini i prema Kavkazu. Turska bi nastavila s pritiskom prema Egiptu i Indiji, a cijelokupna stiuacija ne bi ostavljala previše mjesta za premišljanje Italiji i Grčkoj.
Na mjesto Vrhovnog zapovjednika svih snaga na istoku Reicha imenovan je Paul von Hindenburg, kojemu je načelnik Glavnog stožera, Erich von Falkenhayn, ostavio otvorene ruke u planiranju i izvođenju operacija. Dok su Rusi planirali i ušli u operacije s potpuno krivim pretpostavkama o stanju, razmještaju i namjerama njemačkih postrojbi, Hindenburg je baratao sa sigurnim podacima zahvaljujući presretenim ruskim radio-porukama. Uskoro je uslijedio niz vrlo dinamičnih bitaka kod Łódźa i Krakova, ali njihov tijek nije obećavao očekivane rezultate. Rusi su obećali francuskom generalu Josephu Joffreu da će do sredine studenog potući austrougarsku vojsku i prijeći u opću ofenzivu protiv Njemačke.
Novi broj VP magazina za vojnu povijest pronađite od 5. studenoga na svim kioscima za samo 19,99 kn!
