U jednom od poglavlja „Poetike“, u kojoj opisuje temeljnu podjelu poezije na tragediju, komediju i epsko pjesništvo, Aristotel je razrađujući elemente tragedije kao njenu temeljnu svrhu pretpostavio postupak katarze ili pročišćenja. Pojam koji su Hipokrat i Platon vezivali uz tjelesno i duševno, Aristotel kao zasebnu kategoriju stavlja na ključnu poziciju tragedije, te za njega takav postupak primarno treba izazvati strah i sažaljenje, te „pročistiti“ osjećaje čitatelja/gledatelja.
Takva definicija katarze na tragu je tumačenja grčkih tragičara dase mudrost stječe učenjem kroz patnju. Premda možda jest nezgrapno za usporediti, sličan princip o patnji možemo pronaći i u klasičnoj kineskoj drami. U njoj je moment tragičnog definiran u odnosu na pojedinca i to kroz postupak svojevrsne samoizolacije. No, kineska drama inverzivna je u odnosu na grčku, jer naglasak nije na katarzi gledatelja, već glavnoga junaka drame. Spomenuti princip klasične kineske drame na filmu je primijenio i Feng Xiaogang, jedan od najznačajnijih suvremenih kineskih redatelja.
Na koji je način problematizirao osobnu katarzu glavnoga junaka može se vidjeti u jednom od njegovih relativno novijih filmova, ratnoj drami „Ji Jie hao“ („Zbor“). Radnjom smještena u razdoblje od 1948. do 1958. godine, ova se ratna drama svojim većim dijelom bavi događajima iz same završnice Kineskog građanskog rata (1948. - 1949.), te u nešto manjoj mjeri korejskim sukobom koji je uslijedio. U njoj je tragički junak Gu Zidi (Zhang Hanyu), a oba su rata podloga katarktičkome procesu koji glavni junak prolazi nakon povratka u mirnodopski život. Kao zapovjednik postrojbe, Gu Zidi tijekom opsade Xuzhoua naređuje da se smaknu zarobljeni pripadnici Kuomintanga. Premda egzekucija nije izvršena, cijeli njegov vod po kazni mora prilikom povlačenja osigurati začelje glavnine vojske i smjestiti se u blizini staroga rudnika na obali rijeke Wen. I dok nadređeni uvjeravaju Gu Zidija da je moguće zaustaviti neprijatelja, njegovi se suborci brzo uvjeravaju kako je riječ o samoubilačkoj misiji. Nakon dva uspješno odbijena napada brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja, nekolicina preživjelih ne uspijeva uvjeriti Gua da je dan znak za povlačenje. On naređuje odnošenje tijela poginulih u rudnik i pripreme za posljednji napad.
Nakon nekog vremena, Gu se teško ranjen budi u bolnici za ratne zarobljenike, te nekako uspijeva uvjeriti bolničare da nije pripadnik Kuomintanga. Razočaran odnosom vojnih vlasti, dobrovoljno odlazi u Korejski rat, gdje iznova biva teško ranjen. Iz rata se vraća kao invalid i odlučuje pronaći rudnik uz obalu rijeke Wen i iskopati tijela svojih pokojnih suboraca, te dokazati da nisu uzalud poginuli. Narativna okosnica filma prema riječima redatelja govori o bolnome procesu na osobnoj razini. „Priča je, metaforički, o tome kako morate odrezati ruku da biste spasili život“, objasnio je Feng Xiaogang u intervjuu za CNN.
Ne propustite novi broj Vojne povijesti od subote 4. travnja!
