Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine oružane snage četničkog pokreta našle su se u vrlo nezavidnoj situaciji, a stanje se dodatno pogoršalo nekoliko mjeseci kasnije kada je na konferenciji saveznika u Teheranu odlučeno da se vojna i politička podrška više neće pružati snagama Draže Mihailovića, već Narodnooslobodilačkoj vojsci (NOV), a što je nominalno podržao i sam kralj Petar II. Karađorđević.

FOTO: Crnogorski četnički vođa Pavle Đurišić (u sredini, sa štapom) sa svojim stožerom negdje u Crnoj Gori za vrijeme Drugoga svjetskog rata

Zbog sve lošijeg političkog i vojnog položaja, Mihailovićev je autoritet sve više kopnio, a raslojavanja u četničkom pokretu postajala su sve veća. Osobito je nezadovoljstvo tinjalo među crnogorskim četnicima na čijem se čelu nalazio Pavle Đurišić, kapetan Kraljevske jugoslavenske vojske. Prodorom snaga NOV-a u Crnu Goru Đurišićevi četnički odredi našli su se u nezavidnoj situaciji. Dana 5. prosinca 1944. Đurišić s oko 9 000 četnika napušta Crnu Goru i kreće prema Bosni. Uz njega je bilo i oko 3 000 civila, uglavnom članova obitelji njegovih vojnika. Bila je to logična odluka jer njegove se snage nisu mogle održati u Crnoj Gori nakon njemačkog povlačenja i nadiranja partizanskih snaga. Unatoč premorenosti i lošoj opskrbi, crnogorski su četnici prema mišljenju časnika NOV-a i nadalje bili respektabilna vojna snaga, o čemu svjedoči i Milan Basta u knjizi Rat je završen sedam dana kasnije: »Za razliku od dobrog dijela srbijanskih četnika među kojima je bio velik broj mobilisanih seljaka, većina crnogorskih četnika se odavno zakrvila u borbi protiv partizana. Oni su bili spremni, čim su se malo odmorili i pothranili, da nastave borbu protiv NOV-a. To je dobrim dijelom bila ideološka vojska izrazito antikomunističkog karaktera, za koju je Đurišić predstavljao neprikosnoveni autoritet. Sigurno je da je Đurišićeva vojska (i donekle četničke jedinice popa Đujića) po svojoj borbenosti, zakrvljenosti, organizaciji, jedina veća četnička formacija koja se mogla ozbiljnije boriti protiv naših partizanskih jedinica.« S druge pak strane u vodstvu NDH podcjenjivački su gledali na Đurišićeve snage. Ivan Oršanić, jedan od najistaknutijih ljudi ustaškog pokreta, o tome je zapisao: »Visoki ustaški časnici su s omalovažavanjem gledali na četnike.

FOTO: Crnogorski četnički vođa Pavle Đurišić (u sredini, sa štapom) sa svojim stožerom negdje u Crnoj Gori za vrijeme Drugoga svjetskog rata

Da se radi o posve odrpanim i umornim ljudima, a da im je broj neznatan. Ne sjećam se da li je bio spomenut broj od 5 000 do 10 000 tisuća ljudi.« Ne treba smetnuti s uma da je Đurišićeve redove strahovito kosio tifus, da su medicinska zaštita i njega u njegovoj vojsci bile na niskoj razini, a pokretljivost slaba uslijed nedostatka mehanizacije i opterećenosti ranjenicima i civilima. Krenuvši preko Bioča, Kolašina i Sandžaka, Đurišić putem prima zapovijed generala Draže Mihailovića da krene prema Bosni gdje su se trebale okupiti sve preostale snage četničkog pokreta. Đurišić putem dobiva obavijest majora Zaharija Ostojića, koji ga poziva na konferenciju četničkih zapovjednika u selu Zaborak kod Čajniča na kojoj se razmatralo uklanjanje Draže Mihailovića s čela četničkog pokreta. U Zaborku su se osim Ostojića i Đurišića našli i četnički zapovjednici pukovnik Luka Baletić i major Petar Bačević te niz drugih časnika koji su već ranije okrenuli leđa Draži Mihailoviću. Dogovoreno je da se Mihailovića mora smijeniti, a kao trenutak izabran je dolazak u njegov stožer na planini Trebavi gdje je naredio koncentraciju svih četničkih snaga. Trebava se nalazi u sjeveroistočnoj Bosni, a mjesto sastanka nije izabrano slučajno. Naime na prostoru omeđenom rijekama Savom, Vrbasom i Bosnom nalazile su se mnogobrojne manje odmetničke skupine koje su često mijenjale orijentaciju i surađivale malo s četničkim pokretom, malo s NOV-om, a prema potrebi postavljale bi se lojalnima i vojnim i civilnim vlastima NDH. Mihailović je smatrao da će svojim dolaskom ove grupe privući na svoju stranu, čime bi bar donekle osnažio svoje iznemogle i desetkovane snage. Sve pozvane zapovjednike Mihailović je uvjeravao da uz sebe ima 100 000 srbijanskih četnika s kojima kani nastaviti borbu. Nakon konferencije u Zaborku crnogorski su četnici nastavili marš prema sjeveroistočnoj Bosni, praćeni konstantnim napadima manjih partizanskih jedinica, velikom hladnoćom, tifusom i glađu. Usprkos svim nedaćama, Đurišić sredinom veljače stiže na Trebavu. No neugodno se razočarao vidjevši da su Mihailovićeve priče o 100 000 tisuća četnika iluzorne. Naime na Trebavi se nalazilo oko desetak tisuća četnika koji nisu bili u ništa boljem stanju od novopridošlih Crnogoraca.

O ovoj temi opširno čitajte u novom broju Vojne povijesti koji je na kioscima od subote 4. srpnja. U novom broju imamo još i ove teme: prvi put cjelovita istina o svim ratnim bombardiranjima Zadra i okolice u Drugome svjetskom ratu; drugi nastavak teme o propasti francuske flote u Drugome svjetskom ratu; Velika Bugarska u Drugome svjetskom ratu; Druga sočanska bitka te drugi događaji iz srpnja 1915. u Prvome svjetskom ratu; Marco Casagrande, ratni put Finca u Domovinskom ratu koji već duže vrijeme struka tretira kao jednog od najboljih europskih, pa i svjetskih modernističkih arhitekata; novi serijal - Bliski istok od brončanog doba do danas, vojne operacije i događaji koji su ga oblikovali i danas ga oblikuju; aktualno - Makedonija postaje jedno od najnestabilnijih kriznih žarišta Europe. Analitičari sve glasnije upozoravaju na početak svojevrsnog „Makedonskog proljeća“.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura