Bitka u blizini sela Zadwórze, smještenog u istočnoj Poljskoj u Lublinskom okrugu, zbila se tijekom Sovjetsko-poljskog rata vrućeg dana 17. kolovoza 1920. godine. Po broju sudionika može se smatrati bitkom manjih do srednje velikih snaga, a po strategijsko-taktičkom značaju svakako ne ulazi u kategoriju odlučujućih bitaka, kao niti po broju gubitaka. Po svemu tome opravdano se može postaviti pitanje čime je onda ta bitka zaslužila da se o njoj piše, a ne o nekoj daleko značajnijoj, većoj ili strateškim posljedicama dalekosežnijoj bitci. Odgovor bi mogao biti samo jedan – zbog nevjerojatna junaštva malobrojnih poljskih branitelja, koji su se usudili suprotstaviti prodoru mase sovjetske vojske na njihov teritorij prema srcu Poljske i glavnom gradu Varšavi, pri čemu su gotovo svi izginuli.
Takvih primjera junaštva i krajnje požrtvovnosti bilo je tijekom cijele povijesti ratovanja, počevši od otpora grčkih ratnika u Termopilskom klancu i judejskih branitelja Masade, preko junačke smrti Nikole Šubića Zrinskog i njegovih vojnika u legendarnoj obrani Sigeta, američkog Alama, pa sve do današnjih dana, pri čemu mi misli redovito skrenu na obranu Vukovara u našem Domovinskom ratu. Jednako kao što se junaštvo Grka tijekom bitke u Temopilskom klancu prenosi stoljećima sve do naših dana, a isto tako nepodijeljeno je poštovanje prema Nikoli Šubiću Zrinskom i njegovim ratnicima (i to ne samo u povijesti naših naroda nego i kod njegovih nekadašnjih neprijatelja), potrebno je zabilježiti poljski Zadwórze, koji se s pravom naziva »Poljski Termopili« već od samog završetka bitke. Naime vojničko junaštvo nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pri čemu je naravno potpuno drugačiji emocionalni pristup vlastitim herojima (uostalom, o tome vrlo rječito govori američko slavljenje branitelja Alama i sjećanje na tu njihovu epopeju junaštva), ali isto tako potrebno je i svako junaštvo vojnika drugih naroda priznati i uvažavati u mjeri u kojoj to zaslužuju.
Nastanak i eskalacija Sovjetsko-poljskog rata
Krajem XVIII. stoljeća međunarodni procesi u Europi doveli su do diobe Poljske između Rusije, Prusije i Austrije, pa je ona praktično izbrisana s europskog zemljovida, a novu mogućnost stvaranja suverene države i rješenje svojeg nacionalnog pitanja Poljaci su vidjeli tek u krupnim društvenim procesima uzrokovanim I. svjetskim ratom. U skladu s tim oblikovale su se dvije političke struje, od kojih se jedna (pod vodstvom Romana Dmowskoga) orijentirala na traženje pomoći od sila Antante, dok je druga (na čelu s Józefom Piłsudskim) bila sklonija Centralnim silama, u prvom redu Nijemcima.
Centralne sile nastojale su privući Poljake na svoju stranu proklamacijom o neovisnosti Kraljevine Poljske, međutim većina poljskog pučanstva nije podupirala takvu ideju (daleko više pristalica imala je inicijativa američkog predsjednika Wilsona o obnovi Poljske koja je rezultirala stvaranjem prve vlade neovisne Poljske 7. studenoga 1918.). No mlada država se našla u brojnim kontroverzama koje je velikim dijelom uzrokovao I. svjetski rat, ali i sklop povijesnih okolnosti u kojima se razvijala predratna Poljska te aktualni politički procesi u susjednoj Rusiji.
Nastavak teksta čitajte u novome broju Vojne povijesti od 4. srpnja na svim kioscima.
