U interesu osvajača (i njegova sustava saveznika na periferiji imperija kojima kontrolira imperij) svakako nije izučavanje povijesti osvojenih naroda tako da bi ti narodi izvukli pravilne pouke za budućnost. To osobito vrijedi za razdoblja njihove otvorene borbe za oslobođenje. Od tuda i nerazvijenost hrvatske vojne i ratne povijesti unatoč bogatoj vojnoj i ratnoj prošlosti, kao posljedica pripadanja Hrvata različitim imperijalnim sferama tijekom devet stotina godina (1102–1991). Zato ne iznenađuje zapuštenost i necjelovitost izučavanja hrvatske vojne i ratne povijesti XX. stoljeća, upravo zbog njegove važnosti kao razdoblja u kojem je dovršeno stvaranje hrvatske nacije i »hrvatsko pitanje« odlučno tražilo rješenje. Zar primjerice ratno umijeće hrvatske vojske u Domovinskom ratu za državu ne bi bilo učinkovitije da je raspolagalo svestranim i sveobuhvatnim strateškim, operativnim i taktičkim poukama izvedenim iz ratne prakse svih zaraćenih strana u ratu za državu koji se odvijao na istom hrvatskom ratištu pola stoljeća ranije, unutar Drugog svjetskog rata? A je li to (bilo) u interesu osvajača?
Marksistička jugoslavenska paradigma zbog svoje dogmatske neznanstvenosti nije mogla, a zbog tabutematskog pristupa i nadnacionalne jugoslavenske orijentacije, k tome instrumentalizirane za velikosrpske (svesrpske) ciljeve, nije htjela dobro objasniti prošlu stvarnost te je stoga umjesto egzaktnog stvarala defektno znanje. Učvršćena jednoumljem iskazanim tijekom gotovo pola stoljeća apsolutnog vladanja bez mogućnosti konkurencije, ova paradigma reducirana na uvjete osamostaljenja Hrvatske (i) prihvaćena dobrim dijelom iz političkih razloga kao službena povijest pruža žestok otpor novodolazećoj znanstvenoj paradigmi nacionalnog usmjerenja koja se u razdoblju konsolidiranja hrvatske države nakon rata za nezavisnost 90-ih godina prošlog stoljeća u posljednje vrijeme definitivno uspostavlja. Zamah probijanju ove nove paradigme daje novi naraštaj povjesničara i istraživača.
Prostor za znanstveno istraživanje ustaškog pokreta kao subjekta hrvatske politike drugog dijela prve polovice XX. stoljeća otvoren je osamostaljenjem Hrvatske i promjenom političkog sustava. Dva rada o prvoj fazi ustaškog pokreta (do uspostave Nezavisne Države Hrvatske) dugo vremena neće biti nadmašena: »Italija i ustaše 1927. – 1937.« Jamesa J. Sadkovicha i, posebno, »Ustaško-domobranski pokret od nastanka do travnja 1941.« Maria Jareba. Unatoč tomu, i dalje je ostala i potreba i mjesto za osvjetljenje problematike oružanog dijela ustaškog pokreta.
Istraživanje ustaške vojske u emigraciji do uspostave NDH poseban je izazov zbog kroničnog nedostatka izvora i ograničene dostupnosti malobrojnih postojećih, a moguće je da će rezultati uvijek ostati samo na razini temeljnih spoznaja. U zapisniku saslušanja u OZNA-i posljednjeg zapovjednika (ustvari likvidatora) Poglavnikove tjelesne bojne (PTB) – u NDH baštinice ustaške vojske iz emigracije – i čuvara emigrantske ustaške pismohrane ustaškog pukovnika Mije Bzika stoji da je sva ta pismohrana spaljena u noći 5/6. svibnja 1945. u Velikoj Gorici. Dio izvornih dokumenata ili prijepisa ipak je sačuvan – prema izjavi beogradskog povjesničara Bojana Dimitrijevića – u »poglavnikovoj arhivi« u Vojnom arhivu u Beogradu. Poznati memoarski izvori ustaških emigranata vrlo su rijetki. U oskudnosti literature, uz navedena dva naslova, nezaobilazni naslovi u istraživanju ustaške vojske jesu knjige Mirona Krešimira Begića »Ustaški pokret 1929. – 1941.« i Bogdana Krizmana »Ante Pavelić i ustaše«, uz sve manjkavosti kojima obiluju. U kroničnom nedostatku izvora i memoarske građe, ne treba zanemariti građu nastalu nakon rata saslušavanjem pripadnika ustaškog pokreta u jugoslavenskoj službi sigurnosti. Istraživačima mlađeg naraštaja predstoji pak temeljito istraživanje talijanskih, mađarskih, njemačkih, ali i drugih arhiva.
Ustašku se vojsku ne može promatrati izvan konteksta njezina nadsustava pa njezino proučavanje mora započeti osvrtom na ustašku revolucionarnu organizaciju.
Postanak ustaškog pokreta bio je uzrokovan: položajem i stanjem naroda, zemlje i društvenosti Hrvata pod vladavinom srbijanske dinastije Karađorđevića, pansrpskom ekspanzionističkom i hegemonijskom srbijanskom politikom, državnim terorom režima Kraljevine SHS i prorežimskih organizacija te velikosrpskom i nadnacionalnom jugoslavenskom ideologijom. Ako se promatra kroz model stvaranja »malih« (srednjo)europskih nacija češkog povjesničara Miroslava Hrocha, do pojave ustaškog pokreta došlo je u završnoj fazi procesa integracije hrvatske nacije, u kojoj je uključivanjem širokih slojeva (sad već nacionalno svjesnog seljačkog) puka stvoren mnoštven nacionalni pokret za ostvarenje gospodarskih, političkih, kulturnih i socijalnih ciljeva hrvatskog naroda. Budući da politika vodeće hrvatske stranke, HSS-a, u konačnici nikad nije izašla iz okvira jugoslavenstva, bilo je prostora za ustaštvo pravaških korijena (unutar šire nacionalističke državotvorne alternative) s programom beskompromisne uspostave nezavisne hrvatske države svim sredstvima.
Prema službenim ustaškim tumačenjima, postojanje ustaškog pokreta – kao tajne revolucionarne organizacije – i njegova Ustava sačinjena i potpisana po ustašama utemeljiteljima (Ante Pavelić, Gustav Perčec, Branimir Jelić, Stipe Javor, Mijo Babić, Mijo Bzik i Stanko Hranilović) proglasio je Ante Pavelić 7. siječnja 1929. u Zagrebu, dan nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra i dvanaest dana prije svoje emigracije. Prema tom stavu tim je činom dotadašnja ustaška djelatnost, za koju se držalo da je prvi put došla do izražaja 5. prosinca 1918. u prosvjedima na Trgu bana Jelačića, dobila svoj ustrojstveni okvir, djelokrug, svrhu, dužnost i pravo ime. Pavelićevo priznanje u poslijeratnim sjećanjima da ustaška organizacija sve do ljeta 1930. službeno nije imenovana ustaškim imenom samo potkrjepljuje tezu istraživača da je zapravo i ustanovljena tek tijekom 1930. u Italiji. Pojam »ustaša«, do tad u značenju ‘ustanik, pobunjenik oružjem’, u novom se značenju, kao naziv revolucionarne organizacije prvi put pojavio u nazivu lista »Ustaša. Vijesnik hrvatskih revolucionaraca« iz svibnja 1930. Uz dosad poznate primjere uporabe riječi »ustaša« kroz povijest, kao zanimljivost može se ukazati na brošuru »Pravila Saveza ustaša i dobrovoljaca Kraljevine Jugoslavije« iz 1930. godine.
Opširno o ovoj temi, u niz popratnih odličnih fotografija i opširnih opisa, čitajte u novom broju Vojne povijesti koji je u prodaji na svim kioscima od 5. travnja. U njemu su još i važne teme, kao što je raščlamba Krvavog Uskrsa na Plitvicama 1991. godine, zatim analiza rimske vojske koja je bila mašinerija bez premca u drevnom svijetu, a u aktualnom kutku prof. dr. Mirko Bilandžić postavlja pitanje, je li terorizam i ekonomsko oružje? Dakako, u magazinu imate i niz drugih tema te serijala koje već pratite iz prijašnjih brojeva.
Sve to na 92 stranice, za samo 19,99 kuna.
Prva politička grupa koja se pokušala suprotsviti Srpskoj politici je Bečki forum koja je okupljala oficire bivše Austro Ugarske pošto to nije davalo rezultate krenlo se izboriti samostalnost oružanom borbom a dobili su i pokroviteljstvo susjednih zemalja Italije i Mađarskee koje su nastojale steči teritorije Austro Ugarske . Što se i kasnije i pokazalo točnim.Tako da je Italija potpomagala i rojaliste u Crnoj Gori i Ustaše u Hrvatskoj a mađarska ustaše naj poznatiji logor je Jankapusta A i sama Srbija je doprinosila velikom nezadovoljstvu Hrvatskog naroda kroz pljačku i represiju tako je promjena kruna u dinare bila 4-1, agrarna reforma za vrijeme Aleksandra o oduzimanju zemlje zenjoposljednicima, pripojenje današnje Vojvodine Srbiji, naseljavanje solunaca po Hrvatskoj i današnjoj Vojvodini izigravanje svih dogovora s narodima koji su pristupili u kraljevinu ubojstvo poslanika u skupštini u Beogradu i velika represija koju su provodili žandari na primjer prema pričanju moga oca iz našeg sela su bili trojica na Jankapusti i pojavili se neki leci po selu na tu tematiku ako su vidjeli na hrpi tri čovijeka tukli i kundačili bez pardona a to je okrenulo Hrvatski naroda u desno