Prvi svjetski rat iznenadio je sve sudionike svojim dugim trajanjem, a promjene u načinu ratovanja primorale su vojna zapovjedništva na traženje novih metoda ratovanja. Promjene uvedene na strateškom, taktičkom i tehničkom planu imale su cilj ostvarivanja prevage i pomicanja rata s mrtve točke. Najveću „mrtvu točku“ predstavljala je Zapadna bojišnica na kojoj je crta bojišta ostala gotovo pa nepromijenjena većim dijelom rata.Snažna topnička priprema i juriši na dobro utvrđene i preprekama od bodljikave žice ograđene protivničke položaje nisu donosili rezultate, a utrka za rješenje pitanja Zapadne bojišnice predstavljala je imperativ zaraćenim stranama. Njemački pokušaji uporabe bojnih otrova nisu se pokazali učinkovitima jer su ovisili o vremenskim uvjetima, a uvođenje zaštitnih plinskih maski uvelike je smanjivalo njihovu učinkovitost.

Britanski odgovor na probleme rovovskog ratovanja uslijedio je u novom tajnom oružju – tenkovima. Sama ideja nije bila nova i njen idejni razvoj možemo pratiti još od 14. stoljeća u težnjama za osmišljavanjem kopnenog broda. No do realizacije i uspješne primjene trebalo je sačekati kraj 19. stoljeća u kojem su sazrele tehničke pretpostavke za izvedbu prvih oklopljenih motornih vozila. Prvo oklopljeno vozilo, oklopni cestovni vlak, a zapravo oklopni traktor s prikolicama, pojavio se 1899. godine tijekom Drugoga burskog rata. Ova britanska inovacija zaživjela je oklopnim vlakovima, dobro poznatima svim sukobljenim stranama u Velikom ratu. Osim njega, korištena su i brojna druga oklopna vozila koja su se kretala na punim gumama, a čiji su oklop predstavljale metalne ploče. Naoružana su bila pretežno strojnicama, njihova pokretljivost bila je slaba i na cestama, a na uništenom bojištu bila su neupotrebljiva. Početak rata dao je novi poticaj za razvoj ovog tipa oružja, koje nije naišlo na prihvaćanje od tradicionalnog dijela britanske vojske. Ali prilike na bojišnicama vapile su za pronalaskom rješenja. Na inicijativu Winstona Churchila u veljači 1915. godineosnovan je „Odbor za izradu kopnenog broda“ (Landship Committee) sa zadatkom prikupljanja i odabira najboljeg nacrta kopnenog broda, kasnije prozvanog tenk. Naziv je odgovarao ideji o novom oklopljenom oružju koje bi se kretalo bojišnicom i probijalo put pješaštvu. Brodovi su dominirali morima, zračni brodovi nebeskim visinama, a to mjesto na zemlji trebao je popuniti kopneni brod. Začetnik ideje i glavni zagovaratelj uporabe tenkova bio je britanski pukovnik Ernest Dunlop Swinton. Osnovni zahtjevi koje je prema Swintonu tenk trebao zadovoljavati bili su: brzina kretanja od sedam kilometara na sat, domet djelovanja od 35 kilometara, težina od oko osam tona te naoružanje od dvije strojnice i jednoga lakog topa, i uvelike su utjecali na njihov razvoj. Problemu pokretljivosti Swinton je doskočio uporabom gusjenica, nalik onima koje su traktori u SAD-u već odavno koristili. Modifikacijom traktorskih gusjenica stvoreno je veliko vozilo s gusjenicama oko cijeloga romboidnog profila tenka...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. rujna na svim kioscima!

U blizini Zagreba otvoren najnoviji trgovački centar