U svakodnevnom kontaktu s raznim predmetima koji nas okružuju i kojima se koristimo, rijetko se pitamo kako su nastali. To je uglavnom priča koju većina ne zna ili nema gdje ni saznati, a pogotovo vidjeti uživo. Tako je i sa streljivom s kojim se pojedinci sretnu slučajno, u vojsci ili u streljačkim društvima. Većinom je i u takvim prilikama riječ o gotovom metku koji uzmemo u ruku i upotrijebimo bez većeg razmišljanja. Posebna priča su zagriženi ljubitelji streljačkog sporta koji zbog ispucavanja velikih količina streljiva imaju potrebu sami vršiti laboraciju naboja. I u tom slučaju to je samo jedan dio priče, s obzirom da se tom prilikom vrši spajanje više komponenti koje se nabavljaju u specijaliziranim trgovinama (zrno, čahura, kapisla i barut). Druga vrsta ljubitelja pucanja su lovci koji su donedavno često sami punili naboje u kućnim uvjetima. To je, nažalost, danas rijetkost, neki smatraju bespotrebnim gubljenjem vremena kada postoji gotovo streljivo. Korištenje gotovog streljiva površan je pristup i streljaštvu i lovstvu, gubitak onoga što čini poseban čar i puninu ljubavi prema oružju i pucanju. Osim bogate zbirke pješačkog streljiva koju posjeduje Vojni muzej, na samom početku bit će potrebno većini posjetitelja prikazati konstrukciju pojedinoga pješačkog naboja, njegove dijelove: zrno, čahuru, barutno punjenje i inicijalnu kapislu, posebno kada se krene u prikaz specijalnih vrsta streljiva i prikaz komponenti kod običnog naboja, pancirnog, pancirno-obilježavajućeg, pancirno-zapaljivog. Rijetko se gdje može vidjeti zrno u raznim fazama proizvodnje, kada se kreće od običnog okruglog komada bakra koji većini nikada ne bi rekao do čega će na kraju dovesti...

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. kolovoza na svim kioscima.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura