"Arapsko proljeće“ u hrvatskoj se javnosti uglavnom shvaća kao pokušaj “narodnih masa“ da u različitim arapskim državama sruše okoštale režime i izbore “demokraciju“. Manje se govori koliko iza tih događaja stoje interesi zapadnih sila i koliko su one utjecale na ovogodišnje događaje u arapskim zemljama. Nakon prevrata u Tunisu i Egiptu činilo se da će pobuna srušiti i libijski režim pukovnika Gadafija.
No upravo suprotno, bunt protiv Gadafija bio bi brzo ugušen da nije došlo do međunarodne vojne intervencije koja je spriječila libijsku vojsku da zauzme središte pobune u Bengaziju. Tu intervenciju odobrilo je Vijeće sigurnosti UNa svojom rezolucijom 1973. godine, a u njezino provođenje uglavnom su se uključile zemlje NATOa. Iako je rezolucija odobrila upotrebu sile kako bi se od nasilja libijske vojske zaštitili civili, ubrzo je postalo jasno da će se intervencija pretvoriti u rušenje Gadafija s vlasti.
