Talijanske i njemačke snage na Siciliji bile su raspoređene u dva ešalona: onaj prvi sastojao se od pet obalnih divizija i dvije brigade čiji je zadatak bio ostvariti prvi kontakt sa snagama Saveznika i zadržati ih do pristizanja drugoga ešalona, u kojemu je zapravo bila glavnina snaga i sastojao se od XXII. korpusa na zapadnom dijelu otoka te XXVI. korpusa na istočnom dijelu otoka. Sveukupno se na Siciliji nalazilo 11 talijanskih i njemačkih divizija te nekoliko manjih jedinica (oko 300.000 ljudi, od toga 70.000 Nijemaca), te se, unatoč premoći savezničkog zrakoplovstva, radilo o impresivnoj sili. Doduše, talijanske snage bile su snažnije brojem nego realnom snagom: nakon posljednje četiri godine rata Talijani su doživjeli nekoliko vrlo bolnih poraza, pa im je do sada već bilo dosta rata i samo su još čekali kada će ih netko osloboditi daljnje obveze suradnje s Nijemcima.
Pomorski desant na Siciliju započeo je nekoliko sati prije svitanja 10. srpnja i predstavljao je najveću operaciju takve vrste u cijelome ratu (veću čak i od one kasnije u Normandiji). Četiri američke i četiri britanske divizije s ukupno 180.000 vojnika iskrcalo se na potezu između zaljeva Gelo i zaljeva Noto. Još prije su krenule zračnodesantne snage (u američkom sektoru pripadnici 505. padobranske pješačke pukovnije iz 82. zračno-desantne divizije), ali uz vrlo loše rezultate – zbog slabe vidljivosti, jakog vjetra i pogrešaka navigatora i britanski i američki vojnici završili su razasuti gotovo po cijeloj Siciliji. Velik dio, na žalost, završio je i u moru, pri čemu se utopilo čak 250 pripadnika američkih i britanskih zračnodesantnih snaga. Bez obzira na to, već prije svitanja postignuti su prvi rezultati: britanski su padobranci zauzeli ključni most južno od Siracuse, dok su američki pak zauzeli raskrižje istočno od Gele i tako spriječili neprijatelja da brzo stigne do plaža gdje su se iskrcavale divizije kopnene vojske. Potpuno neplanirano, postignut je i efekt zbunjivanja neprijatelja: s obzirom na to da su padobranci završili razasuti dobrim dijelom i na zapadnom dijelu otoka, Nijemci su pojurili tamo da spriječe desant iako se prava akcija događala na jugoistočnom kraju Sicilije.
Ovoj zbunjenosti svakako je pridonijela i ranija varka savezničke mornarice. Nijemci i Talijani raspoređeni na Siciliji uzbunjeni su inače odmah nakon što su izvidnički zrakoplovi otkrili veliku formaciju brodova kako se približava zapadnoj obali otoka pa je glavni zapovjednik talijansko-njemačkih snaga talijanski general Alfred Guzzoni zapovijedio da se sve snage pripreme za napad na tome dijelu. No bila je to samo varka: čim je pala noć, saveznički brodovi promijenili su smjer i zaplovili prema jugoistočnom dijelu otoka. Iskrcavanje američkih trupa krenulo je dobro budući su se pred njima ispriječili samo slabo zainteresirani talijanski vojnici, tako da je podneva Gela već bila osigurana. Drugoga dana situacija se počela komplicirati budući da je pristigla snažna oklopna divizija „Hermann Göring“. Međutim njihov protunapad odbijen je tenkovima 2. oklopne divizije i čvrstinom slavne 1. pješačke divizije, a pripomogla je i artiljerija s brodova. Patton je bitku promatrao s krovova Gele što je zapravo i bila njegova jedina uloga tijekom početnih bitaka. Poslije će svejedno biti odlikovan Križem za iznimne zasluge i to za „istaknuto junaštvo kod Gele“, a za koje će u intimnom krugu priznati da ga baš i nije zaslužio. Protunapad Nijemaca bio je inače toliko silovit da se je nekoliko njihovih tenkova gotovo probilo do same plaže gdje su se još iskrcavali Amerikanci, a zapovjednik oklopne divizije „Hermann Göring“ čak je poslao obavijest generalu Guzzoniju kako je „neprijatelj natjeran da se povuče nazad na svoje brodove“. Nema sumnje kako je u Guzzonijevu stožeru ova vijest primljena s veseljem, no slavlje je bilo preuranjeno: Amerikanci su na kraju ipak odbili protunapad, i to uz veliku pomoć brodskih topova.
Ako su se Pattonove divizije mučile kod Gele, pravi problemi tek su ih čekali u daljnjem napredovanju prema sjeveru, i to cestom koja je vodila sredinom otoka. Tri uzletišta (Ponte Olivio, Biscari i Comisco) bila su dobro branjena i stoga je uslijedila ogorčena bitka za svaki korak zemlje. Nijemci i Talijani navodno su četiri puta izveli trik s bijelom zastavom, pretvarajući se da se predaju, a onda otvarajući vatru po Amerikancima. Uslijedila je teška osveta: satnik John Compton naredio je strijeljanje četrdesetak Talijana koji su se ranije predali. Kada je izvještaj o incidentu proslijeđen Pattonu, ovaj je odgovorio neka satnik Compton izjavi kako su Talijani pokušali pobjeći ili su bili snajperisti (prema kojima je javnost gajila osobito negativne emocije), odnosno da se cijeli slučaj zataška. Ovaj slučaj, uz još poneki sličan, poslije će dobiti vrlo neugodne repove jednom kada za njega dočuju novinari. Patton je inače paralelno ratovao protiv Nijemaca (na jugoistočnoj obali Sicilije), i protiv Britanaca (u vlastitoj glavi). Njegovi su zapisi puni gnjeva i frustracije što uopće mora ratovati rame uz rame s tim umišljenim britanskim generalčićima, a kamoli još da mora ovisiti o njima kao što je to bio slučaj u sicilijanskoj kampanji gdje je i mornarička i zračna podrška bila u primarnoj odgovornosti Britanaca. „Kao i obično, mornarica i zrakoplovstvo nisu usklađeni – naravno, biti povezan s Britancima je vrlo loše. Za sada se ovaj rat vodi prvenstveno za račun Britanskog Carstva i zbog njihovih ambicija za poslijeratno razdoblje“, bjesnio je Patton, pri čemu njegovo razmišljanje i nije bilo sasvim bez osnova.
