Rimski povjesničar Livije (59. pr. Kr. – 17.) spominje da su godine 264. pr. Kr. na veličanstvenoj pogrebnoj svečanosti (lat. munus) utjecajnoga građanina imenom Decimus Junius Pero, održane borbe triju parova gladijatora. Rimljani su takve borbe nazivali “munera”, a naziv “gladijator” dolazi od latinskoga naziva za mačevaoca naoružanoga mačem “gladius”. Otad su pogrebne svečanosti sve raskošnije i u njima se bori sve veći broj gladijatora. Sredinom 2. st. pr. Kr. Rimsko Carstvo postaje svjetska velesila. Razdoblje širenja carstva i uspjeha vanjske rimske politike usko je povezan s problematičnom unutrašnjom politikom u državi. Vlast je bila u rukama nekoliko obitelji koje su držale sve značajne javne položaje. Njihovo rivalstvo i otvoreno neprijateljstvo svakodnevni su dio javnoga političkoga života. Iz osvojenih zemalja u Rim stiže novac, žito i mnoga druga bogatstva koja opet na različite načine većinom dospijevaju u ruke najmoćnijih obitelji. Da bi izbjegla društvene nemire manje imućnih i siromašnih slojeva rimskoga društva, vodeća elita daruje građanstvo besplatnim žitom, povremenim gozbama i zabavnim igrama među kojima su najpoznatije borbe gladijatora. Vodeći pojedinci međusobno su natječu u tome tko će se više dodvoriti rimskim građanima kako bi stekli što veći utjecaj u društvu. S vremenom novi spektakl borbi gladijatora poprima tolike razmjere da je zahtijevao pozamašnu organizaciju i administraciju. Krajem 1. st. pr. Kr. stvar u svoje ruke preuzimaju privatni poduzetnici koji ustrojavaju takozvane gladijatorske škole u koje su buduće borce kupovali ili novačili između zarobljenika, robova, kriminalaca ili jednostavno dragovoljaca. Carevi grade velike stadione sa središnjim elipsoidnim prostorom za borbe koji je pokriven pijeskom i okružen tribinama. Prema latinskom nazivu za pijesak “harena” ti su stadioni nazvani arenama.
Najveći među njima bio je rimski Koloseum koji je mogao primiti 45 - 50 000 gledatelja. Spektakl borbi gladijatora mogao se održavati nekoliko dana, a u najvećima sudjeluje do nekoliko tisuća boraca. Gladijatori se bore međusobno, ali i protiv divljih životinja. Car je Trajan osvajanje Trakije 107. godine proslavio gladijatorskim igrama u Koloseumu koje su trajale četiri mjeseca. U njima je sudjelovalo 10 000 gladijatora i ubijeno je 11 000 divljih životinja. Godine 113. održana je u Koloseumu bitka između dviju skupina po 1000 gladijatora svaka. I dalje se kroz godine nižu spektakli i borbe u kojima sudjeluju tisuće gladijatora.
“Hopolomachus” je svoj naziv vjerojatno dobio prema okruglom štitu koji je bio sličan grčkom štitu “hopolon” kakav su nosili teški pješaci hopliti i prema riječi “machein” koja znači borba. U Pompejima je pronađen jedan takav okrugli konveksan brončani štit promjera 37 cm i debljine 1,42 mm, čija je težina 1,6 kilograma. Na unutrašnjoj strani štita nalazi se ručka ispod koje je gladijator mogao provući ruku dok je držao kratki mač kao sekundarno oružje. Ako bi potrošio ili polomio koplje tada je mogao prebaciti mač u desnu ruku, a lijevom bi rukom štit držao na uobičajeni način za ručku. Oprema i naoružanje gladijatora bili su u stvari karikirani i nespretni za borbu što je dodatno zabavljalo publiku.
Najbolji gladijatori postajali su slavni, ugledni i bogati. Godišnje su sudjelovali u svega nekoliko borbi. Nakon dobre službe i ako su uspjeli preživjeti, gladijatori zarobljenici ili robovi mogli su dobiti slobodu i rimsko građanstvo.
