Otkud uopće borci u HOS-u? Dragovoljci su se oko HOS-a počeli okupljati samo zbog jednog cilja. Nakon okršaja s pobunjenim Srbima na Plitvicama, pogotovo nakon tragedije u Borovu Selu, sve je jasno upućivalo na realnost brzog izbijanja velikog ratnog sukoba. Jedan dio budućih HOS-ovaca pokušao se prijaviti u postrojbe MUP-a, no u to vrijeme vrlo je teško bilo pristupiti postrojbama ZNG-a u nastajanju. Ministarstvo obrane nije posjedovalo dovoljno oružja ni logističke opreme potrebne za prijem i obuku vojnika. Ljudi su tako stavljeni na „čekanje“ i pošli su tražiti druge solucije, konkretno HOS koji se tada vrlo temeljito spremao za nadolazeći rat. Stožer HOS-a tako je tijekom kasnog proljeća 1991. organizirao vojnu obuku u Sloveniji, navodno pod patronatom slovenskog ministra obrane Janeza Janše. Druga skupina dragovoljaca HOS-a prošla je vojnu obuku u kampu, organiziranom u Gorskom kotaru, u šumama pored Bosiljeva.
Vrlo zanimljivo, skupinu mladića iz Velike Gorice koja je u kolovozu s ostalim dragovoljcima prošla tu obuku, na prijavu u postrojbe HOS-a uputio je policijski službenik. Oni su se došli staviti na raspolaganje u zagrebački MUP (u policijsku stanicu u Đorđićevu ulicu) gdje im je dežurni službenik objasnio kakva je procedura za primanje u oružane postrojbe, ali ih je također upozorio da zasigurno neće biti pozvani brzo, svakako ne toliko brzo koliko su oni zamislili. Stoga ih je nestrpljive uputio da se jave u HSP-ov dom u Šenoinu ulicu, odnosno u stožer HOS-a gdje su ipak mnogo brže vojačili i naoružavali dragovoljce. Uistinu, u stožeru HOS-a stvar je bila mnogo jednostavnija. Pridošlicama su uzeti podaci, popričalo se o njihovim namjerama i voljnom momentu, naglašeno im je da pristupanje HOS-u predstavlja vrlo vjerojatno i skore borbene aktivnosti te im je rečeno da očekuju poziv. Od njih nije traženo da pristupe HSP-u, nije im čak ni sugerirano da je to uvjet budućeg poziva, stoga je jasno da važeći mit o HOS-ovcima kao naoružanim pripadnicima isključive politike jedne stranke nije točan. O kriterijima i političkim konotacijama u kojima je HSP ustrojavao HOS neću detaljizirati iz dvaju razloga. Ovo je priča jedino o borcima HOS-a koji su završili u paklu Vukovara, kamo su pošli onda kada se tamo uglavnom više nije dragovoljno, odnosno ikako polazilo. Nadalje, političko i vojno djelovanje HSP-a i HOS-a jedino je moguće obraditi kada se analizira djelovanje svih postrojbi HOS-a, također i stranke koja je ustrojila tu postrojbu, što nikako nije moguće ni primjereno na izoliranom slučaju jedne zasebne postrojbe. Ipak, valja se osvrnuti na negativni fenomen, stereotipe o HOS-u koji su tu postrojbu pratili tijekom rata, poslije rata, a zbog čega su i danas zapravo nepoželjni političkim elitama. Kako onda, tako i danas o pripadnicima HOS-a negativno informiraju oni koji za to imaju interes, odnosno tu priču preuzeli su i na sličan način interpretiraju oni koji su bili daleko od bojišnice, čije je ratište na medijskoj i propagandnoj razini. Obrazac negativne legende o postrojbama HOS-a prilično je jednostavan i kazuje kako je prosječan HOS-ovac bio suvremena inačica pripadnika ustaške vojnice. HOS-ovce se po tom obrascu opisuje kao ekstremne desničare, radikalne nacionaliste, koji su bojevali u crnim uniformama i propagirali ustaško znakovlje. Navodni cilj tih ljudi bio je radikalnim ponašanjem što više inicirati sukob sa Srbima, kako bi ih potom borbenim i drugim metodama eliminirali s područja Republike Hrvatske. Štoviše, implicira se kako su HOS-ovci, slijedeći ekstremnu politiku stranke, kanili oružano postići negdašnje granice NDH, a za taj su cilj bili spremni udariti upravo na ono što je ratom dovedeno u pitanje, demokratski sustav, točnije svrgnuti vlast izabranu demokratskim izborima.
Legenda je to nastala tijekom rata, naknadno je nadograđena i traje još i danas. HOS-ovci nemaju pristup medijima, nad njihovu priču stavljen je informativni embargo zbog etiketa da evociraju „avete prošlosti“. Simbolični vrhunac takvog odnosa dogodio se tijekom prošlog ljeta u Kninu. Naime, na proslavi Dana domovinske zahvalnosti, šestogodišnjeg sina veterana HOS-a, također i njegove roditelje, predstavnici osiguranja udaljili su iz prostora kojim se trebao kretati predsjednik Republike Ivo Josipović, iz razloga što je dijete nosilo obilježje HOS-a. Analiza nevjerojatne scene gdje ljudi vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske udaljavaju malodobno dijete koje nosi ratnu oznaku postrojbe iste vojske, nije toliko bitna koliko je bitno uložiti malo strpljenja i postaviti nekoliko ključnih pitanja koji ruše dvadesetogodišnji stereotip. Od svega onoga što je u njemu navedeno, gotovo ništa nije točno! HOS-ovci na bojištu u Hrvatskoj nisu ratovali u crnim uniformama, iako crne uniforme jesu bile dekor pomalo spektakularne promocije vrha stranke HSP-a, no to je bilo u Zagrebu.
Optužba za ustašku ikonografiju može se svesti jedino na prozivanje zbog natpisa na amblemu „Za dom spremni“, što jest bio pozdrav ustaške vojnice. No to je isto tako bio i pozdrav hrvatske vojske stoljećima dotada, koristili su ga hrvatski vojnici u junačkim obranama od napada Osmanlija, također i primjerice postrojbe bana Josipa Jelačića u 19. stoljeću, a isto tako bio je i slogan Hrvatske seljačke stranke („Za dom, za hrvatski seljački dom – spremni!“).
Ako bismo dosljedno slijedili logiku nepoželjnih poruka, onda bismo danas i brojne druge sintagme morali izdvojiti iz uobičajene javne komunikacije, s obzirom na to da evociraju fašističku ili komunističku ideologiju. Uostalom, samo djelovanje HOS-a najviše govori, odnosno pobija nametnute teze.
HOS u Vukovaru 1991. godine, 1. dio
HOS je bila postrojba elitnih Hrvata koji se nisu bojale genocidnih pijanih cetnika pod pomoci cijele JNA