FOTO:Nikola Šubić Zrinski pod Sigetom 1566. godine
Pred početak velikosrpske agresije na RH vodstvo srpskoga političkog vrha u Srbiji vjerovalo je da će se lako obračunati s hrvatskim vlastima i zauzeti sve teritorijalne dijelove Hrvatske za koje su smatrali da trebaju ući u sastav „Velike Srbije“. Svoje su pretpostavke temeljili na tadašnjoj vojnoj snazi JNA, koja je bila u odnosu na tada postojeće hrvatske snage MUPa i ZNGa iznimno jača pa su bili uvjereni u potpuni uspjeh svojih planova. Hrvatsku vojnu povijest i tradiciju oni su potpuno omalovažavali zbog njezina nepoznavanja ili zbog pretjeranog i neobjektivnog uzdizanja srpske vojne povijesti i tradicije nastale na različitim mitovima. Od samog početka Domovinskog rata pa do njegova kraja srpska strana smatrala je Hrvate slabim ratnicima i vojnicima, uspoređujući ih dosta često u službenim vojnim dokumentima JNA, VRSK i VRS kroz njihovu pripadnost vojnim snagama NDH, odnosno nazivajući pripadnike HVa ustašama ili domobranima. Kada su im planovi zauzimanja teritorija RH krenuli u smjeru koji nisu željeli, tražili su različite neobjektivne razloge svojeg neuspjeha. Nisu se pitali što su hrvatski ratnici od dolaska na ove današnje prostore Hrvatske kroz stoljeća radili u različitim ratovima i vojskama. Jedan od odgovora bio je vrlo bogata hrvatska vojna povijest u kojoj su hrvatski ratnici u većem broju slučajeva bili pobjednici nad puno nadmoćnijim neprijateljskim vojskama u različitim ratovima.
Hrvati su već u vrijeme doseljenja bili ratnici. Kao ratnički narod došli su u 7. stoljeću s Avarima ili, pak, prema bizantskom caru Herakliju kako bi otjerali Avare. Otada Hrvati gotovo neprekidno ratuju boreći se s Avarima, Bizantom, Mlečanima, Francima, Saracenima, Bugarima i Mađarima za opstanak svoje države na prostoru istočne obale Jadranskog mora. Nakon nestanka hrvatske vladarske dinastije i narodnih vladara Hrvatska ulazi u personalnu uniju s Mađarskom zadržavši atribute svoje državnosti pa tako i vojsku. U 13. stoljeću mongolska bujica pregazila je istočnu Europu, a njezini najzapadniji ogranci stigli su do Hrvatske i prema nekim legendama zaustavljeni su na Grobničkom polju. Dva stoljeća kasnije nova bujica s istoka ponovno će zapeti na Hrvatskoj. Upadi i osvajanja Osmanlija počeli su tijekom 14. stoljeća, a borbe s njima s manjim prekidima potrajat će gotovo do kraja 19. stoljeća. Vrhunac sukoba zbio se tijekom 16. stoljeća u stogodišnjem ratu čiji je početak obilježila tragična Krbavska bitka 1493., a kraj označila veličanstvena pobjeda kod Siska 1593. godine. Hrvatska svedena na „ostatke ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva“ upornom je obranom stekla slavan naziv „predziđe kršćanstva“. Odsutne opsade poput Jajca 1525., Kisega 1532., Sigeta 1566., Gvozdanskog 1578. i Bihaća do 1592. te vojskovođe poput Petra Kružića, Bernardina Frankopana, Petra Berislavića, Nikole Jurišića, Nikole Šubića Zrinskog i Tome Erdödyja ostali su u trajnome hrvatskom kolektivnom pamćenju. U isto vrijeme stvara se i Vojna krajina, jedinstven svjetski sustav za obranu i budući „rezervoar“ iznimnih vojnika Habsburškog Carstva.
Kratak predah u ratovima s Turcima odveo je hrvatske ratnike u većem broju na europska bojišta, gdje su tijekom Tridesetogodišnjeg rata svojim imenom obilježili čitav jedan rod vojske – lako konjaništvo koje se bez obzira na podrijetlo nazivalo Hrvatima. Novi rat s Turcima donio je oslobođenje hrvatskih krajeva u kojem je osim vojske sudjelovao i čitav narod pod vodstvom svojih junaka popa Marka Mesića u Lici i fra Luke Ibrišimovića u Slavoniji. Osamnaesto stoljeće donijelo je stvaranje stajaćih vojski pa tako i regularnih krajiških pukovnija koje kao lako pješaštvo i konjaništvo uspješno vode „mali rat“ po Europi. Osim njih, hrvatski ratnički duh uspješno prenose i slavonski panduri na čelu s Franjom Trenkom. Francuski revolucionarni i napoleonski ratovi do krajnjih su granica iscrpili hrvatsku krajišku silu koja se s jednakom žestinom borila protiv i za francuskoga vojskovođu i cara Napoleona Bonapartea. U revoluciji 1848. Hrvati pod barunom Josipom Jelačićem brane svoju opstojnost, ali i habsburšku krunu, a u posljednjem okršaju s Turcima 1878. oslobađaju Bosnu i Hercegovinu.
Prvi svjetski rat slabo je poznata epopeja hrvatskog ratništva koje se borilo i ginulo na bojištima od Srbije, Galicije, Bukovine, Soče pa sve do Sueza. Drugi svjetski rat donio je tragičnu podjelu hrvatskog naroda, građanski rat i opet stavio na kušnju hrvatski ratnički duh. No taj duh i stoljetna ratnička tradicija došli su do punog izražaja u Domovinskom ratu u kojem je, zahvaljujući između ostalog i njemu, Hrvatska razoružana i ostavljena na milost i nemilost nadmoćnijem protivniku uspješno obranila te potom i oslobodila okupirana područja.
FELJTON "KAKO SMO POBIJEDILI U DOMOVINSKOM RATU"
Sve je ovo fino i bajno, žali bože Hrvata koji su ginuli za tuđe svrhe, a i danas ginemo za to kao što su rekli na prvoj crti obrane kršćanstva. Još nam fali pola države jer ju je otela srpska i muslimanska horda. Naš problem su i danas kvislinzi koji razaraju/dijele Hrvatski narod na pokrajine, partizane, ustaše i da ne govorim na Hrvate koji su iza današnjih nametnutih granica u BiH, Srbiji, Crnoj Gori itd. To su povijesna Hrvatska podneblja koja su oteta. Mi moramo ojačati nacionalizam, svoju zastavu i NE djeliti se između sebe. Moramo se povezati sa Hrvatima izvan sadašnjih granica, ako to ne uradimo nestati će i ovo što smo s mukom obranili. Stranci će nas i danas probati razdvajati i osvajati raznim taktikama, a ko fol kroz neke ponude, prijateljstva itd = dosta je davanja ruke jer nam ode glava!