Na svojim glavama nosili su bijeli povez ispod kožnih kaciga, koji potječe još iz feudalnog razdoblja. Naime, kada bi samuraj omotao povez oko glave, to bi simboliziralo borbu do smrti. Povez, najčešće dekoriran s poetskom kaligrafijom mistične prirode, zvao se hachimaki.

Većina je nosila tkaninu ili pojas urešen crvenom niti ili kosom od „vlasi tisuću žena“ (Sennin-bari). Pojas se smatrao čudotvornim jer su vjerovali da je otporan na metke. Mnogi su kamikaze u kabini svoje letjelice držali osobnu zastavu, omanji kvadratić bijele tkanine s crvenim krugom u sredini zvanom hinomaru, okruženim raznim kaligrafskim porukama Letjelice pilota kamikaze bile su ukrašene trešnjinim cvijetom (obojen ružičasto na bijeloj podlozi). Trešnjin cvijet je japanski nacionalni simbol, a obično je stajao na bočnoj strani zrakoplova. Osim hinomarua, na svoj posljednji let nosili bi fotografije svojih voljenih, samurajski mač (katana), posvećene pjesme i knjige, među kojima se znala naći i Biblija.

Kamikaze i njihovi roditelji dobivali su počasne titule i povlastice. Radilo se prije svega o živežnim namirnicama. Dobivali su posebna mjesta pri raznim svečanostima i nerijetko su se mogli naći na novinskim naslovnicama. Obilježja vojne odore kamikaza sastoje se od sedam dugmadi na prednjoj strani tunike, ukrašenih s tri bedža cvijeta trešnje i bedžom mornarice.

Piloti kamikaze bili su karakteristični i po ritualima koje su obavljali. Prije nego li krenu na zadatak, koji je uključivao dragovoljnu smrt, na zrakoplovnim uzletištima bi sa svojim zapovjednicima imali ritual ispijanja rižinog vina (saké). Zatim bi napisali haiku (pjesmu svojim najmilijima ili bi ostavili oproštajno pismo), a taj čin značio je odlazak na zadatak s kojeg nema povratka.

Nakon smrti svakog kamikaze pilota bili bi štovani kao bogovi u šintoističkom hramu Yasukuni (pokraj carske palače u Tokiju).

Prevaranti imaju novu metodu varanja: “Odmah sam shvatila da je nešto čudno”