Ako danas pitamo prosječnog Hrvata: „Zašto smo pobijedili u Domovinskom ratu?“ vjerojatno bi najčešći odgovor na to pitanje bio: „Zbog hrabrosti i požrtvovnosti hrvatskih branitelja, zajedništva cijele Hrvatske u obrani od velikosrpske agresije, velike pomoći iseljenih Hrvata” i tako dalje. No, na možda još i važnije pitanje: „Kako smo pobijedili u Domovinskom ratu?“ zasigurno nije moguće pružiti jednostavan odgovor. Razlog je tome što su hrvatske oružane snage tijekom pet godina rata doživjele iznimno složen kvalitativni skok od osnivanja u proljeće 1991. pa do konačne pobjede u listopadu 1995. godine.
Taj kratki, brzi i učinkoviti razvoj Hrvatske vojske (HV) nije slučajan. Iznenadio je većinu stranih vojnih analitičara jer je vojska nastala ni iz čega, bez naoružanja, vojne infrastrukture (vojarni, zračnih i pomorskih baza), s većim brojem vojno neškolovanoga časničkog i dočasničkog ljudstva, uz međunarodni embargo na nabavu oružja i opreme, a protiv neprijatelja koji je bio šesta vojna sila po naoružanju u Europi. Zbog svih tih činjenica u vojnim i političkim krugovima međunarodne zajednice, od početka rata pa sve do posljednje godine rata, hrvatski ciljevi tumačili su se kao nerealni i neizvedivi za državu Hrvatsku u borbi za oslobađanje teritorija okupiranog u velikosrpskoj agresiji. Oni to nisu mogli shvatiti jer nisu dovoljno pozorno pratili razvoj HV-a u tih pet godina, podcjenjivali su borbenu sposobnost koja je stalno rasla, a preuveličavali neprijateljsku. Zbog toga nisu uočili neke ključne čimbenike koji su nastali u tom razdoblju u hrvatskim oružanim snagama, a koji su utjecali na stvaranje sposobne i kvalitetne pobjedničke vojske koja je svog protivnika potpuno porazila. Tih nekoliko najvažnijih čimbenika u ratnom razvoju HV-a, koji su presudno utjecali na pobjedu u Domovinskom ratu, pokušat ćemo obrazložiti u ovome tekstu.
Profesionalne postrojbe hrvatskih oružanih snaga
U Domovinskom ratu teret najtežih zadataka koji su stavljeni pred hrvatske oružane snage odradile su profesionalne postrojbe HV-a i policije, odnosno u vojsci gardijske brigade i specijalne vojne postrojbe, a u policiji specijalne postrojbe policije. Sabor Republike Hrvatske donio je 18. travnja 1991. odluku o osnivanju profesionalnih vojnih naoružanih postrojbi u sklopu MUP-a pod nazivom Zbor narodne garde (ZNG), koji je postao temelj buduće Hrvatske vojske. Ta će se odluka pokazati tijekom Domovinskog rata ključna jer profesionalne postrojbe od početka sukoba sa srpskim teroristima i poslije u otvorenoj borbi s JNA, odmah djeluju na bojištu iako su malobrojne i slabo naoružane te raštrkane po bojištima u jačini satnije ili bojne. Tijekom borbi 1991. godine sve hrvatske postrojbe većinom provode obrambena djelovanja na crti bojišnice dužoj od tisuću kilometara, gdje profesionalne postrojbe pred kraj godine zaustavljaju prodore neprijatelja na ključnim pravcima napada te provode prve oslobodilačke akcije zajedno s pričuvnim postrojbama HV-a. Do potpisivanja Sarajevskog primirja u siječnju 1992., HV je raspolagao s profesionalnim postrojbama jačine četiriju brigada ZNG-a i nekoliko specijalnih postrojbi Glavnog stožera Hrvatske vojske (GSHV). Po potpisivanju primirja na početku 1992., HV počinje provoditi demobilizaciju pričuvnog sastava te utvrđivati kakvo je realno stanje u postrojbama (popunjenost ljudstvom, naoružanjem i ostalom vojnom tehnikom) te pravilnije ih raspoređivati po prioritetima u profesionalne postrojbe.
Taj se proces djelomično zaustavlja početkom travnja 1992. zbog početka velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH), gdje je težište na djelovanju HV-a na Južnom bojištu od Livna, Tomislavgrada, preko Čapljine, Metkovića, Stona pa do Dubrovnika i Konavala. U ovim borbenim djelovanjima pokazala se sva važnost profesionalnih postrojbi HV-a koje su se iskazale u brzom dolasku, potom u zaustavljanju prodora neprijatelja te u puno važnijim napadnim akcijama oslobađanja teritorija, gdje su pobijedile jačeg protivnika JNA i VRS te ih natjerale na većem dijelu bojišnice na povlačenje.
Za vrijeme djelovanja na Južnom bojištu, HV je angažirao dvije trećine svojih profesionalnih postrojbi kojima je tada raspolagao te se uvidjelo da je za uspješno oslobađanje Hrvatske od velikosrpske agresije potreban veći broj profesionalnih gardijskih brigada kojih je tada bilo četiri (1. gmb „Tigrovi“, 2. gmb „Gromovi“, 3. gmb „Kune“ i 4. gmb „Pauci“). Krajem studenoga i početkom prosinca 1992. osnivaju se još tri gardijske brigade (5. gmb „Sokolovi“, 7. gmb „Pume“ i 9. gmb „Vukovi“). Već krajem mjeseca siječnja 1993. otpočela je oslobodilačka operacija „Gusar“ na području Ravnih kotara u kojoj je udarna snaga na početku operacije bila 4. gmb, koja vrlo brzo i uspješno djeluje s ostalim postrojbama pričuvnog sastava HV-a do početka srpskog protunapada. U njemu brojnije i bolje naoružane postrojbe vojske Republike Srpske Krajine (RSK) i Republike Srpske (RS) te postrojbe Službe državne bezbednosti Srbije (SDBS) i različite paravojne dragovoljačke postrojbe iz Srbije počinju ih potiskivati s oslobođena teritorija. Zbog opasnosti od gubitka zauzetih položaja, Glavni stožer hitno helikopterima upućuje pojačanja snagama ojačanih bojni 1. gmb, 2. gmb, 3. gmb, 5. gmb, 7. gmb i 9. gmb koje zaustavljaju protunapad i uspješno odbijaju sve neprijateljske napade. Osnovni razlog neupućivanja cijelih gardijskih brigada bilo je provođenje njihova preustroja, koji je u većem dijelu tih postrojbi još bio u fazi „uvezivanja“ dosadašnjeg i novopristiglog ljudstva u postrojbe, te raspoređivanje vojne tehnike i opreme. Usprkos svim tim problemima potvrđeno je da su te postrojbe glavni oslonac HV-a u budućim oslobodilačkim akcijama i operacijama.
Od tada pa sve do kraja rata, profesionalne postrojbe HV-a potvrdile su da je odluka o njihovu ustroju i razvoju iz proljeća 1991. bila ispravna i ključna za potpunu pobjedu u Domovinskom ratu. Osnovne borbene osobine profesionalnih postrojbi HV-a, odnosno gardijskih brigada i specijalnih postrojbi bile su:
- velika pokretljivost, brza mogućnost za prikupljanje, upućivanje i iznenadno djelovanje
- velika kvaliteta uvježbanosti postrojbi po svim cjelinama na temelju iskustva s bojišta
- upornost u izvršavanju zadataka koje su dobili, bez obzira na težinu, uvjete u kojima se provode i jačini protivnika.
Pobijedili smo zločince uz nevjerojatno zajedništvo i nacionalni ponos koji Hrvati imaju, Oluja je sveta stvar, Blagoslovljena bila za sva vremena skupa s našim HEROJIMA!