Srpske su postrojbe i prije operacije „Mač 1“ već imale višegodišnju praksu korištenja kemijskih i bioloških tvari u ratu protiv Hrvata i Bošnjaka. Evo nekoliko primjera. JNA je prilikom napada na opkoljeni Dubrovnik u trima navratima koristila bojne otrove. O tome je u izvješću o djelovanju dubrovačke Civilne zaštite u Domovinskom ratu 1991./1992., u odjeljku naslovljenom „Zaštita od RKB borbenih sredstava“, zapovjednik stožera Civilne zaštite Dubrovnik, Krešo Milas, naveo: „Mjera je djelomično provođena i to u tri navrata kada su bačene kutije koje su stvarale dimne zavjese.

Na temelju organoleptičke metode moglo se skoro u potpunosti utvrditi da su primjenjeni u lokalnim i ograničenim količinama bojni otrovi najjednostavnijeg tipa nadražljivaca. Svaki put su građani blagovremeno upozoreni preko sredstava javnog priopćavanja na navedene opasnosti i rezultate analize. Posebno je bila teška situacija sa amonijakom u luci Gruž, ali pravodobnim postupcima i uputama pučanstvu spriječena je katastrofa i panika...“. Prilikom jednog od tih napada, 3. studenoga 1991., predsjednik dubrovačkog Kriznog štaba, Željko Šikić, uputio je prosvjed Zapovjedništvu JNA i promatračima Europske misije u kojemu se navodi: „Posebno i najoštrije prosvjedujemo zbog uporabe bojnih otrova tipa fozgen difozgen ispuštenih s podmornice s pozicije Grebena ispred Lapada u 21:35 i u 22:00 čije djelovanje se osjetilo na širem području grada, a posebno u stambenom području Lapada...“.

Drugi je primjer napad JNA bojnim otrovima na postrojbe HVO-a po selima u okolici Mostara 10. svibnja 1992. zbog čega je vojnicima podijeljeno 1200 litara mlijeka kako bi im se zaštitilo zdravlje o čemu je pisao i „Večernji list“ 9. srpnja 2008. godine. Treći primjer, nasreću neostvaren, potječe iz rujna 1993. godine kada je zbog akcije HV-a u okolici Gospića SVK zaprijetila da će raketama s bojnim otrovima napasti Zagreb, Karlovac, Sisak, Vinkovce i Osijek. No zato je kao mjeru odmazde 39. banijski korpus SVK-a topništvom  napao Sisačku rafineriju kako bio izazvao ekološku katastrofu.

Četvrti je primjer Srebrenica gdje su lokalne posebnosti korištene u biološkom ratu. Ranija ispitivanja na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu pokazala su da u vodama srebreničkoga kraja nema dovoljno joda. Stoga su postrojbe VRS-a sprječavale humanitarne organizacije da u opkoljenu enklavu dostavljaju sol znajući da manjak joda može znatno utjecati na zdravlje ljudi, posebice psihičko stanje. Kada je počeo završni napad u srpnju 1995. godine, dio granata koje je VRS ispaljivala na gradić sadržavao je psihootrov BZ, bojni otrov razvijen isključivo za specijalna djelovanja čija primjena ishoduje razaranjem psihe i podsvijesti čovjeka.

Može se navesti još niz primjera ovoga oblika rata srpskih snaga protivno međunarodnim pravilima. Ako se, dakle, u vidu ima navedeno onda nije čudno da je SVK odlučila protiv ABiH i civilnoga stanovništva Cazinske krajine voditi i biološko-kemijski rat.

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest