Na ovom groblju su pokopani pripadnici: 31. lovačke bojne (Feldjägerbataillon Nr.31) iz Zagreba, Hrvatska. Nacionalni sastav bojne: 95% Hrvati i Srbi, 5% ostali. 16. domobranske pješačke pukovnije (Landwehr-Infanterieregiment Nr.16) iz Krakowa, Poljska. Nacionalni sastav pukovnije 82% Poljaci, 18% ostali. 25.25. domobranske pješačke pukovnije (Landwehr-Infanterieregiment Nr.25) iz Kromjeriža, Češka. Nacionalni sastav pukovnije: 83% Česi, 17% ostali. E sad, što se tiče ovog prijašnjeg komentara o netipičnim hrvatskim prezimenima hrvatskih pripadnika zagrebačke 31. lovačke bojne koje pronalazimo na dvije slike (a koja su jasno odvojena od Poljaka i Čeha; vidi obje slike), slažem se da su mnoga prezimena palih zagrebačkih Hrvata neobična za čitatelje iz današnjeg doba, te da među poginulim Hrvatima ima puno njemačkih, srpskih, židovskih, mađarskih i ostalih prezimena, međutim etnički sastav Hrvatske u to vrijeme je bio potpuno drugačiji nego li etnički sastav danas, sto godina poslije. Morate znati da je tijekom ovih sto godina iz Hrvatske protjerano ili pobijeno gotovo svo njemačko-austrijsko (1918-1945), židovsko (1941-1945) i srpsko (1990-1995) stanovništvo, a da su ostali poput Mađara, Slovenaca, Čeha, Talijana i ostalih izumrli ili jednostavno asimilirani pod Hrvate. I sad, ako uzmemo u obzir činjenicu da se po Hrvatskoj na njihovo mjesto doselilo katoličko stanovništvo Janjeva, Hrvati iz Hercegovine, Albanci sa Kosova i Albanije, te Bošnjaci iz Bosne i Sandžaka, potpuno razumijem današnjeg Hrvata kojem prezimena poginulih Hrvata iz 1915. djeluju jako neobično i gotovo strano jer danas teško da se na jednom mjestu kao nekoć mogu sakupiti Hrvati prezimena Benedek, Burger, Cuki, Grun, Ferek, Gregorin, Haleuš, Henzely, Ing, Istuk, Jovanović, Kramer, Kostajski, Kišgec, Kuhner, Murajski, Nowaczek, Ogrizowić, Popović, Rossmann, Rac, Rodomund, Rosier, Santalab, Stojković, Sinjor, Tottar, Vater, Vormitag, Zajać, Želežniak i ostali Hrvati pripadnici 31. zagrebačke bojne (K.K. F.J.B. 31) čija su imena vječno uklesana u hrvatsku povijest i na znanje današnjim generacijama.

kako dalmatinci nisu mijenjali imena nego austrougarski konjusari iz agrama I okolnih selendri. I zasto historicar I o ovome ne pise......Sočanska bojišnica - najveće dalmatinsko groblje Dalmatinske žrtve na Soči nisu, a vjerojatno nikad i neće biti precizno pobrojane, no, no riječ je svakako o više od desetak tisuća mrtvih. Usporedbe radi, na Sutjesci je u Drugom svjetskom ratu poginulo oko 2600 Dalmatinaca, u Oluji i za Masleničke bitke u zadnjem ratu zajedno - oko 300 vojnika. Krv nebrojenih bodula, primoraca i vlaja vratila se skupa s alpskim snjegovima sa Sočom u Jadran, no kosti su im se ostale zauvijek bijeliti po hrbatima talijanskih vrhova. Na sočanskoj bojišnici u Prvom svjetskom ratu izginulo je više od milijun ljudskih duša. Da je i milijun mrava, bilo bi previše. Italija je, kao što je poznato, najprije bila u Trojnom savezu zajedno s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Ubrzo je okrenula kaput i u svibnju 1915. ušla u rat na strani sila Antante, nakon što su joj Londonskim ugovorom obećani znatni dijelovi hrvatskih i slovenskih područja, te austrijski južni Tirol i Trident. Talijanska imperijalistička posezanja austrougarska je propaganda lukavo koristila za raspirivanje ratničkih strasti u dalmatinskih Hrvata. Po priobalju su masovno provođene nove mobilizacije ribara i težaka, naivna je mladost za regrutacijskih pregleda u kolonama pjevala posprdnu pjesmicu znanu nam iz Smojina "Velog mista": "Asti mande, nova leva, i mene će tokat poć/komešjunu kazat guicu, sve za cara i za dom!“ Kraljevsko-cesarske pozive za obranu monarhije dobili su i brojni dalmatinski tovari i mazge, ostavljajući dobro znane pute po otocima, pojima i baštini i krećući se u velikom, sivom i tromom Kaiserovu stroju na alpski front.

meni odje nema rvackih imena