Bojno polje
Općina se Vukovar 1991. godine protezala od desne obale Dunava do 10-15 kilometara u dubinu Hrvatske što joj je davalo izdužen i prilično plitak oblik. U sjevernom dijelu općine preko rijeke Vuke, od sela Bogdanovaca i grada Vukovara do najsjevernijeg naselja sela Klise bilo je deset sela. Osim u Ćelijama sva ostala sela imala su većinsko srpsko stanovništvo. U južnom dijelu općine (vukovarsko-iločkom pojasu) s izuzetkom sela Negoslavci, Hrvati su bili većina u svim selima i Iloku. Sa susjednim Vinkovcima, Vukovar nije bio prometno povezan preko hrvatskog sela Bogdanovaca što je bio najbliži pravac, već preko srpskog sela Bršadin. S Osijekom je Vukovar povezan prometnicom preko sela Trpinje, većinski naseljenoga srpskim stanovništvom. Porastom krize i posebice od proljeća 1991. prometnice su postale nepouzdane jer su ih nakon većih incidenata ili nakon pogibije hrvatskih policajaca u Borovu Selu u selima većinski naseljenima srpskim stanovništvom lako presijecali. U srpnju je napravljena tri kilometra duga prometnica između Bogdanovaca i Nuštra što je smanjilo ovisnost o prometnim pravcima kroz sela većinski naseljena srpskim stanovništvom.
Zanimljiv topografski opis Vukovara dan je u glasilu Jugoslavenske narodne armije „Narodna armija“ u broju od 23. siječnja 1992. godine. Taj je opis bio dijelom ispravan – točno je rečeno da je Vukovar dug oko deset, a širok oko tri kilometra, da je Dunav u području grada širok oko tisuću metara, da je hrvatska strana viša od Bačke, da su zbog zemljopisnih značajki prilazi gradu najpovoljniji s južne i jugoistočne strane od sela Sotin i Negoslavaci te sa sjeverne od sela Borova itd. Ono što nije rečeno, jest da je obrana grada bila vrlo plitka, posebice od sredine rujna 1991. kada je rijetko gdje bila šira od 1500 metara, a na pojedinim dijelovima čak ni 500 metara. Naravno, takve pojedinosti nisu za kritičke članke već samohvalospjevnu promidžbu. Zbog male dubine težište je obrane bilo na ulazu u grad pa je prva crta ujedno bila i posljednja. S bačke strane Vukovar je bio teško pristupačan, ali ne i s Dunava na kojem su djelovali brodovi Riječne ratne flotile. Od kraja kolovoza, s izuzetkom Dubrovnika, ni jedan grad u Hrvatskoj nije bio u tako delikatnom i za obranu zahtjevnom položaju. Čak i one rijetke pogodnosti za obranu brzo se izgube kada se obrana grada stavi u širi kontekst. Osim Dunava kao plovnog pravca Vukovar je grad izvan vitalnih prometnih komunikacija. Nije ni na jednom značajnom kopnenom koridoru pa njegov značaj nije u sferi strategije, već negdje između taktike i operatike.
S maticom zemlje Vukovar se vezao prometnicom preko Vinkovaca, a na južnom dijelu općine s Ilokom preko prometnice Lipovac – Zagreb. Slaba strana kopnenih koridora bila je demografska struktura općine koja je ograničavala njihovu prohodnost. Prema popisu stanovništva iz 1991. u općini Vukovar živjelo je 84 189 stanovnika. Od toga su Hrvati, kojih je bilo 36 910, bili relativna većina. Srba je prema istom popisu bilo 31 445. Jugoslavena je bilo 6124. Sljedećih po brojnosti, Rusina, bilo je 2284. U gradu je živjelo 21 065 Hrvata i 14 425 Srba. S općinama Vinkovci i Županja, Vukovar je činio jedinstveno operativno područje i teritorijalnu cjelinu u kojoj je najvrijedniji vojni objekt bilo šire područje Vinkovaca, odnosno vinkovačka depresija koja je pružala mogućnost razvoja većih oklopnih i mehaniziranih sastava i prodor u dubinu Hrvatske.
Sudionici
Na hrvatskom ratištu tijekom 1991. sukobilo se nekoliko različitih vrsta vojnih organizacija. Policija je naslijeđena iz komunističkog sustava i od ljeta 1990. godine bila je u stalnom preustroju. Do 19. lipnja 1991. općine Vinkovci, Vukovar i Županja činile su Policijsku upravu Vinkovci. Tada je iz Policijske uprave Vinkovci izdvojena općina Vukovar i osnovana istoimena Policijska uprava koja je počela djelovati par dana kasnije. Iz unutrašnjosti zemlje bilo je najviše policajaca iz Policijske uprave Varaždin. Počeli su dolaziti na ispomoć 28. lipnja i ostali su do pada grada 19. studenoga. Iz policije i Hrvatske demokratske zajednice u proljeće 1991. nastao je Zbor narodne garde Republike Hrvatske (ZNG RH). Njegova zadaća bila je provedba obrambeno redarstvenih poslova pod zapovjedništvom Ministarstva obrane.
>>Dolazak HOS-a itekako se osjetio na terenu
U Istočnoj Hrvatskoj u početnoj fazi ustrojavanja osnovane su dvije djelatne postrojbe: 3. brigada i 63. samostalni bataljun iz Slavonske Požege. Četvrti bataljun 3. brigade osnovan je za područje Vukovara. Osnovane su i četiri pričuvne brigade, od kojih 109. za Vinkovce, Županju i Vukovar. Organizacija HV-a u Vukovaru poseban je slučaj, no nije ni bila kontroverzna tijekom borbi za grad već nakon pada i tijekom godina koje su slijedile. Od 31. kolovoza Vukovar je imao Zapovjedništvo obrane grada s potpukovnikom Milom Dedakovićem na čelu. Nakon njegovog prelaska u Vinkovce za novog zapovjednika obrane Vukovara 16. listopada postavljen kapetan je Branko Borković. On je napustio grad u noći 16./17. studenoga čime je obrana grada u zadnjim danima ostala bez zapovjednika. Iako je načelnik Glavnog stožera
U članku nije navedeno ono što je svima znano - fanatična obrana Vukovara je slomila kičmu elitnih jedinica JNA, što je činjenica iz operatike, koju izrijekom priznao gen. Kadijević. No, ono što je mnogo važnije po sudbinu Hrvatske jest da je taj nevjerojatan otpor izazvao bijes u Generalštabu u BG i da su napravili golemu grešku kad su na ime osvete napali Dubrovnik, gdje je bila procjena da je RH "najviše tanka". To je pak dovelo do siječanjskog međunarodnog priznanja RH jer u Dubrovniku nema srpske manjine i eskponirali su se kao vulgarni agresori, sjetimo se svih onih scena paljbe s brda, s mora i iz zraka po gradu biseru - koje su prenosile sve TV postaje širom svijeta. Zaključno - Generalštab je ušao tenkovskim kolonama u urbani ambijent i time ponovio grešku izraelske armije iz Bejruta, a tek nakon toga su napravili i kardinalnu, rekli bi tenisači unforced error (neforsiranu grešku) kad su se išli osvećivati na DB području.