U općoj europskoj utrci za kolonijama, osobito u Africi, Italija je potkraj 19. stoljeća pokušala silom pretvoriti Etiopiju u svoju koloniju. No slikoviti etiopski ratnici na opće čuđenje Europe »isprašili« su agresivne Talijane. Stare imperijalističke ambicije ponovno je raspirio fašistički »duce«, najavljujući svoje »novo Rimsko Carstvo«. Odbivši sva posredovanja, Italija je 1935. ponovno napala Etiopiju i nakon osam mjeseci teških borbi slomila njezin otpor. Kada je otpor abesinske vojske već bio potpuno slomljen, talijanski maršal Pietro Badoglio odlučio je rat završiti na trijumfalan i pomalo teatralan način. Oformio je dotad u Africi neviđenu motoriziranu kolonu i pokrenuo takozvani »marš željezne volje« prema Addis Abebi. Više od 12 000 talijanskih vojnika ukrcao je u šarenu kolonu od 1 785 vozila svih vrsta i krenula na put od 320 km. Kako nije bilo nikakva organizirana otpora, Talijanima su najveći problem bile probušene gume. Kada su propali i posljednji diplomatski napori cara Hailea Selassiea da se pomoću Francuske i Velike Britanije održi na vlasti, a vlak mu sa zlatom presreli Talijani, odlučio se za bijeg iz prijestolnice. Prije odlaska za održavanje reda zadužio je Rasa Abebea Arigaia i carsku gardu, no i oni su pobjegli pa je svjetina počela pljačkati i paliti europske dućane.
Tek nakon osam dana, 5. svibnja 1936, talijanska je kolona stigla u Addis Abebu. Mussolinievi snovi o obnovi Rimskog Carstva time su se obistinili te je s balkona palače Venetia u Rimu pred oduševljenom masom proglasio carstvo. Oduševljena masa zatim je produžila do kraljevske palače Quirinal pozdraviti novog cara. Talijanski kralj i novi abesinski car Vittorio Emanuele III. na balkon je izašao bez pratnje supruge kraljice Jelene koja je tog jutra slomila prst pri padu u vlastitoj knjižnici. Za razliku od vatrenog Mussolinia, masi se nije obratio, samo je salutirao i vratio se u palaču. Svrgnuti car Haile Selassie izbjegao je iz zemlje i od Lige naroda uzalud tražio potporu. Međunarodna organizacija osudila je, doduše, agresiju, ali se protivila oružanim sankcijama protiv Rima. Izglasan je tek embargo na uvoz strateškog materijala u Italiju koji se s vremenom pretvorio u pravu farsu. No početkom Drugoga svjetskog rata okolnosti su se promijenile. Britanci, zabrinuti za sigurnost Sueskoga kanala i Egipta koji se našao stiješnjen između talijanske Libije i Etiopije, počeli su se pripremati za ofenzivu. U Etiopiji su Talijani imali 74 000 svojih i više od 180 000 kolonijalnih vojnika. Prvi su napali i uspjeli osvojiti britansku Somaliju, ali su se zbog razvučenosti postrojbi i velikih problema u opskrbi morali povući. Britanci su u međuvremenu ojačali snage jakim kolonijalnim postrojbama te su uz pomoć etiopskih četa pod vodstvom Hailea Selassiea početkom 1941. prešli u protunapad. Samo pet godina nakon što je talijanski »duce« Benito Mussolini osvojio Etiopiju i proglasio Istočnoafričko Talijansko Carstvo, britanske su postrojbe raspršile sve njegove snove. Ipak, Talijani su unatoč dezertiranju domorodačkih postrojbi, malariji i neopskrbljenosti pružali otpor gotovo pet mjeseci. No točno pet godina nakon talijanskog osvajanja, 5. svibnja 1941, savezničke postrojbe na čelu sa Selassieom ušle su trijumfalno u Addis Abebu. Time je zauvijek nestao svaki san o talijanskome kolonijalnom carstvu na rogu Afrike.
