Iscrpljujući dril kakvog je svojim vojnicima nametnuo Patton počeo je davati rezultata: „civili u uniformama“ premetnuli su se u prave vojnike, sposobne ispuniti postavljene zadaće. Kako je rasla njihova uvježbanost, tako se rađao i Pattonov kult ličnosti. Vatreni govori priskrbili su mu i najpoznatiji od svih nadimaka – „Old blood and guts“. Krv i crijeva koji se ovdje spominju često je spominjao kao žrtvu koju će vojnici morati položiti prije nego što izbore konačnu pobjedu, iako je sam Patton upozoravao kako ne treba zaboraviti i pamet, bez koje sva prosuta krv i izgubljeni životi svejedno neće imati nikakvog smisla. U obraćanju vojnicima bio je slikovit, pa čak i brutalan. Bili su to junački govori bez pismene pripreme, izravno iz glave, ali toliko snažni i iskreni da su kao čudom uspijevali napuniti energijom umorne vojnike.
Nisu to bile uglađene Demostenove filipike, nego psovkama bogato začinjena bujica čiste energije koja se s pozornice rasipala po slušateljima i koja je (kako su s čuđenjem primjećivali promatrači) zaista postizala svoj cilj. Kako smo već spomenuli, u rujnu 1940. napokon je promaknut u čin brigadnog generala. Sudbina kakvu je za sebe oduvijek predosjećao napokon se počela ostvarivati – dosegao je čin generala - a ako rat dovoljno potraje i ako Amerika ne zakasni na najzanimljiviji dio, ostvarit će mu se i želja da još jednom iskusi uzbuđenje hoda po rubu između života i smrti. U pismu brigadiru Terryju de la Messa Allenu, koji je također promaknut u brigadnog generala, napisao je: „Čestitam! Vojska je zacijelo otišla k vragu čim je nas dvojicu promaknula. Pretpostavljam da se sprema ozbiljna borba, a mi smo oni koji mogu voditi ljude sve do pakla bez prevelikoga razmišljanja. Sada kada smo generali, sve što je još potrebno je jedan dobar sočni rat.“
Već u studenome priredio je Patton vježbu na razini divizije da dokaže kako su on i njegovi ljudi spremni, odnosno da mogu parirati tim njemačkim vragovima i njihovoj taktici. Da bi probio protivničku obranu poslao je najprije jurišne bombardere, pa snažnu artiljerijsku vatru i na kraju tenkove, sve to u brzom nizu jedan za drugim. Rezultat je bio fantastičan – redovi protivnika brzo su se urušili i probijen je prolaz kroz kojega je onda pojurilo pješaštvo i dovršilo posao. Vojni vrh bio je zadivljen, no sada je još trebalo uvjeriti i javnost (odnosno političare) da zagrabe u proračun i omoguće financiranje bez sumnje uspješnog ali i skupog načina ratovanja. U tu je svrhu priredio novu vježbu već mjesec dana kasnije, a na koju je pozvao predstavnike svih vodećih američkih medija. Patton je iz vojarne izveo za američke pojmove neviđenu silu – 231 tenk i 6 500 ljudi, povevši ih na 250 km dugačak marš koji je kulminirao simuliranim napadom na Fort Benning. Grmljavina stotina tenkova i jurišni bombarderi koji su se obrušavali s neba na kraju su zaista uspjeli impresionirati novinare, pa je tako američka javnost saznala da i Amerika napokon ima „svojega Rommela“. Patton više nije bio bezimeni časnik upitne karijere, nego zvijezda čije je vrijeme očigledno tek dolazilo. U travnju 1941. promaknut je u čin general-bojnika.
