U prvih nekoliko godina partizanskog rata na tlu NDH, odnosno bivše Jugoslavije, komunistički su se ustanici rijetko služili tenkovima. Ni osovinske snage nisu posjedovale, a ni upotrebljavale veći broj tenkova. Ipak, povremeno se događalo da partizani zarobe kakav tenk koji su zatim upotrijebili u borbi. Iako su kasnije, a posebno poslije kapitulacije Italije, ustrojene oklopne satnije, pa čak i bataljun novo razdoblje u naoružavanju NOV-a oklopom vezano je uz savezničku pomoć isporukama britanske, američke i sovjetske oklopne tehnike te osposobljavanjem boraca krupnih oklopnih postrojbi. Prva takva veća postrojba, 1. tenkovska brigada NOVJ osnovana je 16. srpnja 1944. u Italiji. Brigada se sastojala od tri tenkovska bataljuna s 59 rabljenih tenkova američke proizvodnje novije inačice Stuart Mk V, jednim bataljunom „blindi“ s 24 britanska oklopljena automobila AEC te ostalim pratećim službama te je bila potpuno mehanizirana.
Poslije kraćeg osiguranja Visa tenkovska brigada od listopada 1944. sudjeluje u borbama u Dalmaciji i Hercegovini. Pri iskrcavanju brigada je podijeljena u dvije borbene grupe: sjeverna je pridodana 26. diviziji VIII. korpusa, a južna II. korpusu. Sjeverna grupa dala je značajan doprinos u borbama za Split i Šibenik, a posebno važnu ulogu imala je u Kninskoj operaciji. Južna grupa učestvovala je u borbama u Hercegovine. Potom je čitava brigada sudjelovala u Mostarskoj operaciji i u napadu na Bihać.
U sastavu 4. armije sudjeluje u završnim borbama za Bihać, Gospić i Rijeku nakon čega je žurno upućena na Trst. U utrci za Trst Titovi tenkovi ulaze prvi u grad a brigada posljednje borbe vodi oko Postojne. Ondje i završava njezin ratni put na kojem je imala 33 uništena i 31 oštećen tenk, 5 uništenih i 2 oštećena oklopna automobila, 93 poginula i 195 ranjenih. Iako borbeno slabija od kasnije ustrojene 2. tenkovske brigade 1. tenkovska brigada najviše je pridonijela konačnoj pobjedi te činjenici što se Istra i Slovensko primorje danas nalaze u sastavu Republike Hrvatske, odnosno Slovenije.
