Dana 18. listopada 1989. mađarska Narodna skupština promijenila je Ustav i proglasila je Republiku Mađarsku čime je legalizirano djelovanje raznih političkih stranaka. Uskoro su u ožujku i travnju 1990. održani izbori za mađarski parlament u kojima je pobijedio Mađarski demokratski forum. Za premijera je izabran József Antall, po struci povjesničar i bibliotekar, jedan od vrlo rijetkih istočnoeuropskih političara koji nije imao teret komunističke prošlosti. Antallova naobrazba i porijeklo bili su zalog prijeko potrebne mudre politike početnoga tranzicijskog razdoblja Mađarske. Naime, Mađarska je u tom vrlo kratkom razdoblju bila poprište nekoliko iznimno osjetljivih izbjegličkih kriza. U zemlju su pristizali valovi izbjeglica iz Rumunjske i Istočne Njemačke, a već od proljeća 1991. bilo je očito kako će u Jugoslaviji buknuti oružani sukob i kako će i s jugoslavenskog teritorija početi pristizati izbjeglice. Sve to događalo se u razdoblju dok je još formalno postojao (nestajao) „Varšavski pakt“, a vojna sila Sovjetskog Saveza još uvijek se nije povukla s mađarskog teritorija. „Varšavski pakt“, punog naziva „Varšavski ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj suradnji“, bio je vojni savez europskih komunističkih država i SSSR-a, nastao u doba hladnog rata. Nakon sastanka u Budimpešti održanoga u veljači 1991. ministri vanjskih poslova šest država dogovorili su da će stari sustav vojnih veza zamijeniti novim, političkim. SSSR je počeo povlačiti vojne postrojbe iz istočnoeuropskih država, a u srpnju su vođe preostalih šest zemalja odlučili raspustiti savez. Dana 19. lipnja 1991. i posljednji sovjetski vojnik napustio je Mađarsku. Iz zemlje su iznesene goleme količine vojne efektive, pretpostavlja se oko 60 tona razne opreme. Time je vojna obrambena moć Mađarske bila drastično umanjena, što će itekako utjecati na politiku službene Budimpešte koja je u nadolazećem razdoblju morala donositi vrlo oprezne odluke. Već od ljeta Mađarska se počela suočavati s problemom izbjeglica iz Jugoslavije. „Ne postoje točni i potpuno pouzdani podaci o tome koliko je ljudi iz bivše Jugoslavije izbjeglo u Mađarsku, a pogotovu ne koliko ih je došlo iz Hrvatske, Srbije, odnosno Vojvodine. Ni na temelju službenih podataka ne možemo pouzdano ustanoviti točan broj izbjeglica, ali je sasvim sigurno da je taj broj uvijek bio veći od onoga što su ga registrirali službeni organi. Prvi izbjeglički logori osnovani su već tokom ljeta 1991. godine. 

U početku bili su dovoljni neki crkveni objekti (Märiagyüd), đačka odmarališta (Harkäny), zgrade bivšeg Patriotskog fronta (Mohäcs), đački i radnički domovi (Szigetvär, Beremend, Nagy-harsäny) itd. Kako su ratne operacije postajale jače i opasnije, to su i izbjeglice stizale u sve većem broju, a prihvatilišta u (mađarskoj) Baranji nisu više mogla primati toliki broj ljudi, tako da su otvorene i neke bivše vojarne (Nagyatäd) i đačka odmarališta kod Balatona (Zänka) i u istočnom dijelu Mađarske (Dänfok)“, konstatirao je u svojim radovima o izbjegličkom fenomenu Ivica Đurok, profesor sociologije i politologije sa Sveučilišta u Pečuhu. (...)

Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne Povijesti od 5. prosinca na svim kioscima!

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora