...Doadmiral Nikola Steinfel koji je krenuo na povlačenje s Glavnim stanom poglavnika u poslijerat­noj istrazi je posvjedočio: „Bila je predpostavka da će se Njemačka i dalje držati i namjeravalo se dati otpor prema istoku, a prema za­padu pustiti da se razvijaju događaji sami po sebi. Bilo je uvjera­vanja, da će se pomoću zapadnih saveznika Anglo-Amerikanaca postići sa Sovjetskim savezom neki sporazum u pogledu rješava­nja vanjsko-političkih pitanja. Tu su tezu u glavnom podržavali Ni­jemci. Vjerovalo se u sukobu saveznika i na tome se izgra­divalo čitav plan". Prema dr. Jeri Jarebu „dr. Ante Pavelić napustio je Zagreb poslije podne u nedje­lju 6. svibnja 1945. i noćio od 6. na 7. svibanj u Novim Dvorima". Uz njega su se, u najužoj pratnji, osim njegova sina, poručnika Ve­limira Paveliča, nalazili Ivan Ico Kirin, zapovjednik Sigurnostne službe Poglavnikovog tjelesnog sdruga (PTS) i Erih Lisak, bivši glavni ravnatelj Glavnog ravna­teljstva za javni red i sigurnost. Zajedno s novopridošlim viso­kim časnicima, članovima Glav­nog stana te postrojbom PTS-a, Pavelić je u ponedjeljak navečer 7. svibnja napustio Nove Dvore i nastavio prema Austriji. Noć ga je zatekla u Rogaškoj Slatini kamo je stigao u 21 sat. Sutradan „prije podne održana je u Rogaškoj Sla­tini posljednja sjednica Glavnog Stana Poglavnika".

1. dio - Bijeg Ante Pavelića!

Prema Lisakovoj izjavi komuni­stičldm istražiteljima, sjednica je „održana povodom obavijesti, koja je stigla njemačkom genera­lu, da će njemačka oružana sna­ga protivno svim očekivanjima kapitulirati i na istočnom bojištu, tj. pred Rusima, a što za nas zna­či, da će se njemačke snage, koje još borave u Sloveniji predati par­tizanima s naoružanjem. Obzi­rom na to što su naše snage pri povlačenju u Sloveniju računale i sa njemačkom vojskom i sa nji­hovim naoružanjem, naše su se jedinice našle u vrlo teškom po­ložaju. (...) Poglavnik bijaše vidno zabrinut - navodi Lisak - za sud­binn ljudstva, koliko vojnika, toli­ko i civila, koji su se dobrovoljno sa vojskom uputili iz zemlje. On je to nekoliko puta naglašavao". Njemački poslanik Kasche je, u poslijeratnoj istrazi, izjavio kako je general Juppe u Rogaškoj Sla­tini 8. svibnja uspostavio vezu s generalom Lhrom, zapovjedni­kom Jugoistoka i njemačke grupe armija E u povlačenju s Balkana, i saznao za njemačku kapitula­ciju.

Na pitanje o sudbini oruža­nih snaga NDH pod Lohrovim zapovjedništvom, Pavelić je Kas­cheu odgovorio „da nema nika­kove veze sa svojim jedinicama, ali da se slaže s time da njegove jedinice kapituliraju kao i nje­mačke, dok će o svojoj osobi on sam odlučiti". Sjednica u Rogaš­koj Slatini bila je „prekidana dra­matičnim ispadima od strane nekih hrvatskih oficira" te je od­lučeno da NDH bezuvjetno ka­pitulira pred zapadnim savezni­cima, a njezine vojne snage „ima da se povlače ka sjeverozapadu u pravcu Ljubljane, kako bi se izbe­glo da budu zarobljene od strane Ruskih ili Titovih snaga i ima da se predaju Britanskim ili Američ­kim trupama". Nakon što je ge­neral Lohr predao zapovjedniš­tvo nad oružanim snagama NDH Paveliću, on je idućeg dana za za­povjednika hrvatskih snaga u po­vlačenju imenovao generala Vje­koslava Luburića.

General Ivan Perčević u istrazi je izjavio da je nakon Lohrove obja­ve kapitulacije Pavelić bio „bije­san te hoće osobno sa Lohrom govoriti i pitati, što je utanače­no sa Njemcima, da brane zajed­no sa hrvatskom vojskom liniju Samobor-Ludbreg, dok Anglo-­Amerikanci dolaze iza leđa, da bi zajedno mogli kapitulirati. Ka­snije sam saznao od jednog dru­gog časnika, da je Lohr odklonio osobno govoriti sa Poglavnikom i da mu je poručio, neka se hr­vatske jedinice povuku na sjever­nu obalu Drave, na području Au­strije, ako neće da kapituliraju pred Narodno-oslobodilačkom vojskom". U do sada neobjav­ljenom četvrtom svesku „Doživ­ljaja", napisanima poslije rata, Pavelić je o generalu Lohru za­pisao: „Nu, taj general, umjesto prijateljem pokazao se kao naš neprijatelj, osobito kao neprija­telj režima i Ustaškog pokreta". Pavelićev sin Velimir zapisao je kako mu je otac „u Rogaškoj Sla­tini poslije sjednice glavnog sto­žera (...) rekao doslovno: Zamisli što mi je Lohr poručio: Ja kapitu­liram pred partizanima, a vi radi­te kak hoćete".

Po završetku sastanka u Rogaškoj Slatini „8. svibnja krenula je Po­glavnikova kolona preko Maribo­ra s ciljem da stigne u Wolfsberg i  Klagenfurt u Koruškoj". Uz povre­meno i kratkotrajno puškaranje s partizanima nastavili su prema granici s Austrijom. Nakon prela­ska u Austriju, Pavelić se presvu­kao u građansko odijelo te se s još jednim automobilom odvojio od ostatka pratnje. Prema Lisaku to se dogodilo u Spielfeldu, a prema Krenu u Leibnitzu. Do različitih svjedočenja možda je došlo, jer su ta dva grada međusobno uda­ljeni svega desetak kilometara. Lisak svjedoči da je Pavelićeva skupina dalje krenula prema Ju­denburgu, međutim „kada smo tamo stigli, čuli smo da nema više nikakve anglo-američke ko­misije, nego da je ta premješte­na u Salzburg". Na putu prema Salzburgu, ispred Triebena, sa­znali su da se u tom mjestu na­laze sovjetske postrojbe, odno­sno da iste napreduju i iz pravca Judenburga. Pod nadnevkom 10. svibnja D. Bracanović je zapisala: „Stižemo u 5 sati ujutro u Jude­nburg i tu se namjeravamo pre­dati Amerikancima. Dolazi nagla zapovied za pokret: Amerikanci se povlače iz Judenburga, a ulaze Rusi. Žurimo se prema Trieben­u. (...) Rusi su u Triebenu. Nala­zimo se u klopki! S jedne i druge strane, iz Judenburga i Trieben-a dolaze prema nama Rusi. (...) Po­glavnik predlaže šumu". Prelazak Taurskih Apli Bracanović datira od 12. svibnja. Napustili su auto­mobile, podijelili se u dvije sku­pine te se s naprtnjačama upu­tili u šumu. S Pavelićem su tada ostali E. Lisak, I. Kirin, Pavelićev sin Velimir, Viktor Rebernišak i Dolores Bracanović. „Dalde, do­govoreno je da se ta oveća sku­pina razdvoji, da na jednu stra­nu odu civili, a na drugu vojne osobe. (...) Svi smo još uvijek bili uvjereni, kako je naše povlačenje samo privremeno". Kirin svjedo­či kako su po prelasku Alpi naišli na „grupicu izbjeglica sa kojima je bio i ing Klaudije Fiedler, na­mještenik poglavnog županstva. Njega je zadržao poglavnik, da ide dalje s nama, budući je imao na sebi lovačko odijelo, a osim toga govori njemački u dijalek­tu, da nam pomogne kod prehra­njivanja, traženja prenoćišta kao i snalaženja. Tako se naša grupa povećala na sedam..."

Nastavak teksta čitajte u ponedjeljak, 8. veljače na web stranicama Vojne povijesti.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora