Uvečer 17. srpnja 1936. radiopostaja Ceuta u španjolskom Maroku emitirala je poruku: »Nad cijelom Španjolskom nebo je bez oblaka!« Bio je to poziv za početak oružane pobune desničarskih nacionalista, falangista, protiv vlade Narodne fronte koja je iste godine pobijedila na izborima. Pobunu je predvodila vojska, na čelu s generalom Joséom Sanjurjom, koja je pokušala izvesti državni udar protiv republikanske vlade. Pokušaj je samo djelomično uspio, jer su vladi ostali odani veći dijelovi zrakoplovstva, mornarice, civilne policije, a u mnogim dijelovima zemlje pučistima su se uspješno suprotstavile različite ljevičarske i radničke milicije. Pučisti su u početku ostvarili kontrolu samo nad ograničenim dijelom zemlje, pa se ispostavilo da će umjesto brzog preuzimanja vlasti morati voditi građanski rat. Nedugo nakon što je general Sanjurjo poginuo u avionskoj nesreći, zapovjedništvo nad pobunjenicima, koji su se počeli nazivati nacionalistima, preuzeo je general Francisco Franco.

Franco je, kao vatreni zagovornik fašizma, od samog početka primao izravnu vojnu pomoć fašističke Italije i nacističke Njemačke. Velika Britanija i Francuska obznanile su politiku nemiješanja i embargo na izvoz oružja, što je objektivno štetilo samo republikancima. Naime zapadne sile odlučile su se ne miješati u sukob bojeći se da bi rat mogao eskalirati u opći europski sukob, za koji još nisu bile spremne. U susjednoj i politički oštro podijeljenoj Francuskoj vladao je strah da bi intervencija na republikanskoj strani mogla dovesti do građanskog rata. Jedina sila koja je republikancima dala opsežniju vojnu pomoć bio je SSSR, ali se ona iz mnogo političkih razloga pokazala krajnje kontraproduktivnom, ponajprije zato što je Franca u dijelu javnosti pretvorila u borca protiv komunizma. Drama na Pirenejskom poluotoku trajala je tri godine i Španjolsku pretvorila u poprište krvavih obračuna unutar podijeljenoga španjolskog društva. Ni jedna ni druga strana nisu imale milosti prema zarobljenicima i političkim protivnicima. Nacionalistima je na ruku išlo to što su srž njezinih oružanih postrojbi činile postrojbe pod zapovjedništvom profesionalnih časnika te iskusne kolonijalne trupe. Brojčano jače republikanske snage sastojale su se pak samo dijelom od profesionalne vojske, dok su većinu činile slabo organizirane i koordinirane milicije, kojima je velik problem predstavljala nedisciplina. Dodatni problem bio je i veliki ideološki raskol na republikanskoj strani – dok je dio republikanaca isključivo htio obraniti demokratske institucije, anarhisti i trockisti građanski su rat shvatili kao priliku za izvođenje revolucije. Taj raskol 1938. eskalirao je u oružane sukobe koji su samo oslabili težak položaj republike. Zbog svega toga Francovi su pobunjenici polako, ali sigurno širili teritorij pod svojom kontrolom. Republikanska je vlada s druge strane pružala žestok otpor, djelomično podržana od strane internacionalnih brigada – dobrovoljaca iz stranih zemalja koji su iz ideoloških razloga došli braniti republiku od fašizma. No sve to nije moglo zaustaviti smanjivanje republikanskog teritorija. Početkom 1939. moćnije Francove snage probile su bojišnicu u Kataloniji i novim ofenzivama stalno sužavale republikansko područje. Potkraj ožujka u Madridu je došlo do sukoba u republikanskim redovima, pa je glavni grad Španjolske pao u ruke pobunjenika, čime je rat okončan Francovom pobjedom. Računa se da je u Španjolskom građanskom ratu poginulo između 500 000 i milijun ljudi, što taj sukob čini jednim od najkrvavijih u modernoj europskoj povijesti. Samo manji dio poginuo je u ratnim operacijama, dok je većina njih bila žrtvom masovnih pokolja koje su nad ideološkim protivnicima činile obje zaraćene strane. Oko 650 000 Španjolaca izbjeglo je u inozemstvo.

Mehaničari upozoravaju: S ovih pet automobila nećete prijeći ni 160 tisuća kilometara