Završetak Drugoga svjetskog rata rezultirao je novom svjetskom podjelom koja je potvrdena nizom međunarodnih konferencija. SSSR je u ratu pretrpio najveće žrtve i podnio najteža razaranja, međutim Staljin je to kompenzirao ekspanzijom nezabilježenom od kraja Drugoga svjetskog rata. Na svim područjima koja je Crvena armija zauzela, formirale su se (prije ili kasnije) socijalističke zemlje, pod neposrednim, vrlo jakim utjecajem SSSR-a. Osim toga, SSSR je anektirao pribaltičke zemlje, dijelove Finske i Kurilsko otočje, a s vrlo jakim i velikim oružanim snagama postao je druga svjetska velesila, ideološki i interesno suprotstavljena SAD-u. Taj antagonizam dvaju društveno-političkih i ekonomskih sustava doveo je do blokovskog svrstavanja kapitalističkih i socijalističkih zemalja, stvaranja blokovske bipolarizacije te razvoja hladnoratovske politike i utrke u naoružanju.
Tijekom Drugoga svjetskog rata sovjetske oružane snage stekle su povlašteni status u sovjetskom društvu koji je proizišao iz velikih žrtava četverogodišnje borbe s njemačkim Wermachtom, a nakon rata započela je nova reforma koja je zahvaljujući blokovskoj bipolarizaciji i politici hladnog rata stvorila ogromnu vojnu silu, gotovo potpuno samostalnu u odlučivanju i praktično „državu u državi". Još nakon bitke za Moskvu 1942. godine Staljin je odobrio novu vojnu doktrinu koja će ostati na snazi sve do njegove smrti, a naglašavala je važnost nekoliko ključnih čimbenika izgradnje oružanih snaga - stabilnost pozadine, borbeni moral vojske, kvantitetu i kvalitetu postrojbi (pri čemu je i dalje zadržan divizijslci ustroj kao temeljni oblik formiranja postrojbi), kvaliteta i učinkovitost naoružanja te organizacijske sposobnosti zapovjednog kadra.
Iz Drugoga svjetskog rata Crvena armija izišla je kao moćna vojna sila s više od 500 divizija, velikim ratnim iskustvom i slavom pobjednika (bolje rečeno - slavom pobjednika koji je najviše pridonio u sveukupnoj pobjedi saveznika nad silama Osovine). Ratno iskustvo iskristaliziralo je kvalitetu časničkog sastava, zbog čega je njihova sposobnost omogućila daljnji razvoj vojne sile koja je mogla pratiti suvremene vojne razvojne procese. Razvoj međunarodnih odnosa i novi izazovi koji su stavljeni pred sovjetske oružane snage nakon Drugoga svjetskog rata zahtijevali su njihovu daljnju transformaciju, koja je uključivala i promjenu naziva pa 1946. godine Crvena armija mijenja naziv u Sovjetska armija.
Iako je na taj način Crvena armija otišla u povijest, pred njezinom nasljednicom predstojao je dug i dinamičan put tijekom kojeg je prošla razdoblje od masovne konvencionalne vojske, preko nuklearne supersile do raspada koji je uslijedio zajedno s raspadom države koju je cijelo to vrijeme čuvala (a u velikoj mjeri i održavala) - SSSR-a.
