Naš već poznati autor tekstova u VP magazinu te specijalist za Prvi svjetski rat Danijel Tatić počeo je pisati blog. Kako sam naglašava "Ovaj je blog zamišljen na način da se na njemu čuje i glas poraženog, jer bez njega povijesna istina ne može biti potpuna. Naravno, to ne znači da će moje pisanje biti pristrano. Na blogu ću sa čitateljima podijeliti intrigantne dijelove mojih najnovijih istraživanja, nepoznate dijelove povijesti 19. i 20. stoljeća, kao i brojne zanimljivosti. Težište će biti na hrvatskoj povijesti, ali dovoljno mjesta biti će posvećeno i svjetskim temama", moći ćete čitati o zanimljivim temama. VP portal objavljivat će njegove članke u svrhu što boljeg osvjetljavanja prošlih događaja te naglašava ovu jako važnu rečenicu: "Poznato je da pobjednici pišu povijest, a glas poraženog često puta ostane ušutkan."
Dragi svi, evo nas na novome blogu! Vjerujem da će mnogima biti čudan moj zaokret iz duhovne u čisto zemaljsku tematiku. No i čovjek se sastoji od te dvije komponente pa si stoga i ja smijem dopustiti tu slobodu. Zašto taj zaokret? Tijekom cijele godine marljivo radim na kronologiji Prvoga svjetskoga rata, a rezultate svojih istraživanja redovito, iz mjeseca u mjesec, objavljujem u VP-magazinu za vojnu povijest.
U magazinu sam ograničen prostorom u koji moram sažeti sva ona politička, socijalna i vojna zbivanja koja su obilježila mjesec koji obrađujem. Naravno da u povijesnim izvorima nailazim na brojne zanimljivosti, kako iz hrvatske, tako i iz svjetske povijesti. Za sve njih u magazinu nema dovoljno mjesta pa se tako rodila ideja da bih pisanje o starim vjerovanjima mogao preinačiti u pisanje o zbivanjima u Prvome svjetskom ratu.
No, nemojte se odmah uplašiti da ću pisati samo o bojišnicama i podacima kojima su vas gnjavili u školskim udžbenicima! To mi nikako nije ciljem.
Za mene povijest predstavlja priču, priču o minulom vremenu, o ljudima čija svjedočanstva povjesničari vade iz prašnjavih arhivskih kutija na svjetlost dana. Time im dajemo mogućnost da njihovo svjedočanstvo dođe do svih nas, da se i njihov glas iz davnina probije u sadašnjost i ostane zabilježen za buduće naraštaje. Vjerujem da se svaki student povijesti zaljubi u poziv povjesničara istog trena kad otvori prvu arhivsku kutiju. One skrivaju pregršt dokumenata, ali i priča, ljubavnih i svih drugih jada, težnji, želja i tko zna čega sve u njima nema. Povjesničarevo pero zapravo svima njima udahnjuje život, a on sam postaje njihovim odvjetnikom, tužiteljem i sucem. Zanimljiva je ta simbioza povjesničara i izvora na kojima radi. Svima onima koji misle da previše romantiziram svoj posao poručujem neka se i sami okušaju pa neka tek onda sude.
Varaju se oni koji misle da je lako pisati povijest. Da je to lak posao, sva bi povijesti već odavno bila napisana. Kako to ipak nije ni malo lagan posao, svaka generacija povjesničara na novo piše povijest. To je dokaz vrlo izazovnog i mukotrpnog posla povjesničara. Svaka generacija dolazi do novih dokaza i zaključaka te ih u svojim radovima iznosi u sudnicu struke i javnosti.
Povijest Prvoga svjetskog rata još uvijek nije zaključena. Rasprave oko uzroka traju od izbijanja rata. U središtu tih zbivanja nalazi se naše područje i Sarajevski atentat. Prijepori između Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije kulminirali su Sarajevskim atentatom, koji je bio okidač za početak rata kakvog svijet do tada nije doživio. Te prijepore teško može razumjeti povjesničar koji ne potječe iz naših krajeva - hladni Nijemac, uštogljeni Britanac ili bezbrižni Francuz, nakočopereni Talijan... Oni će teško prodrijeti u mentalitete naroda alpsko-balkanskog područja. Teško će shvatiti zakulisne političke igre i teritorijalne pretenzije, težnje pojedinih naroda i njihovih susjeda.
Zato taj teški dio posla čeka da ga odrade domaći povjesničari, oni koji su dobro upoznati s lokalnim prilikama. Posao otežava poznata činjenica prema kojoj povijest pišu pobjednici, i pisali su je onako kako je odgovarala trenutnoj političkoj situaciji. Toga su najbolje svjesni narodi koji su preživjeli komunizam. Povijest je bila u službi politike. Trebala je opravdati nečiji dolazak na vlast, okupaciju područja...
Povjesničari su bili svjesni toga i za vrijeme komunizma. Zato su skovali naziv za svoje kolege koji su u svojim radovima zanemarivali pravila struke i pisali onako kako je to vlast voljela čitati; njih su nazivali dvorskim povjesničarima. Oni su to zapravo i bili. Ostali su se klonili škakljivih tema kako ne bi ugrozili svoje karijere. Ne trebamo im danas na tome zamjeriti. Koliko god naše društvo i povijesna znanost i dalje nosi to teško povijesno breme, prilike su promijenjene. Može se slobodno pisati i razmatrati. Nema više tabu tema, ali dvorskih povjesničara i dalje ima. No njihovo vrijeme također će proći, a u povijesnim analima naći će se koja crtica i za njih same.
Upravo one teme koje su u prošlom sustavu označene kao „škakljive“ i kojima su se, zbog njihove osjetljivosti, mahom bavili „dvorski povjesničari“ biti će zastupljene na mojem blogu. Biti će tu riječi o hrvatsko-srpskim odnosima u 19. i 20. stoljeću, položaju hrvatskoga naroda u Austro-Ugarskoj, ali i u Kraljevini Jugoslaviji, o odnosima Kraljevine Srbije prema susjednim narodima, ali i o ruskim spletkama, britanskoj želji za pomorskom dominacijom, o francusko-njemačkoj antipatiji, talijanskoj prevrtljivosti i brojnim drugim političkim i društvenim odnosima.
Osim političkih i vojnih pitanja, nastojati ću Vam približiti sudbine hrvatskih vojnika iz Prvoga svjetkog rata, o čemu postoje brojna pisma koja su slali svojim majkama, djevojkama, suprugama, koja su ostala kao izvrsna osobna svjedočanstva Velikog rata. Najvećega koji je svijet do tada vidio.
Do čitanja!
nego ko ce pisat povijest, jel ovi.....http://znaci.net/images/10596.jpg