Pomorske operacije na Sredozemnom i Jadranskom moru često se u angloameričkoj i njemačkoj literaturi promatraju kao djelovanja na drugotnim ili perifernim bojišnicama, premda su bile značajne ne samo za države koje su ležale na tim morima nego i za sudbinu velikih carstava, čiji se promet odvijao tim područjem. Stalna konkurencija između britanske ratne flote i nove njemačke ratne mornarice, čije je postojanje predstavljalo veliki izazov "gospodarici mora" Velikoj Britaniji, privlačila je pozornost na zbivanja na Sjevernom moru i "zasjenjivala" ona na drugim morima. U hrvatskoj pomorskoj i povijesnoj literaturi također od 1945. (!), kad je izašao prvi dio nedovršenog djela V. A. Bačića o pomorskom ratu na Jadranu 1914.-1918., nije objavljena knjiga u kojoj bi se sustavno opisivao pomorski rat na Jadranskom i Sredozemnom moru premda je od hrvatske samostalnosti ta tema postala zanimljivom. Njome se bave brojni pojedinci i udruge, neke izdavačke kuće već su publicirale nekoliko knjiga ili monografija o austrougarskim ratnim brodovima, a druga takva djela su u pripremi.
Austro-Ugarska je u ratu izgubila tri bojna broda (ako se računa Viribus Unitis potopljen poslije predaje Državi SHS), dvije krstarice, četiri razarača, jednu torpiljarku, devet podmornica i 23 parobroda. Poginula su 344 pomorca, 639 ih je nestalo i vjerojatno također poginulo, 313 je ranjeno, a 690 palo u zarobljeništvo. Među poginulima i nestalima bio je veliki broj časnika, njih 160, od kojih su većina bili zrakoplovci.
FOTO: Početak kraja: bojni brod Viribus Unitis s ljesovima nadvojvode Franje Ferdinanda i vojvotkinje Sofije na putu iz Ploča u Pulu (Baumgartner)
Unatoč uspjesima, c. i kr. mornarica počinila je nekoliko većih pogrešaka. Nije bilo naručeno ni građeno dovoljno brzih krstarica i velikih razarača, a gradnja dodatnih šest "Tatri" 1914. je poništena iako bi bili vrlo korisni. Njemačkoj je prodano pet podmornica građenih u Kielu, a poslije se dokazalo kako su po dovršenju mogle doći na Jadran, kao i sve njemačke podmornice koje su oplovile Europu. Poništenje gradnje četiriju velikih bojnih brodova nije imalo velikog utjecaja na ratna zbivanja, ali su se možda trebale graditi planirane krstarice. Umjesto toga su sredstva odobrena za mornaricu vraćena u državni proračun, a dopušteno je vojačenje i slanje radnika brodogradilišta na bojišnicu, čime su izgubljeni iskusni radnici za gradnju i popravke brodova. C. i kr. mornarica nije imala "mobilizacijski brodograđevni program" za sustavno određivanje sredstava za potrebne brodove. Glavni razlozi bili su štednja i uvjerenje kako će rat kratko trajati. Propušteno je ubrzati radove na brodovima u Tržiču, koje se moglo povući iz opasnog područja prije talijanskog ulaska u rat. U ratu su dovršeni samo neki započeti brodovi, sagrađena samo četiri razarača istisnine 850 tona i 12 podmornica, od kojih su četiri bile gotovo bezvrijedne. Istodobno su druge velesile, posebice Velika Britanija i SAD, zahvaljujući većoj industrijskoj "bazi" gradile stotine većih i tisuće manjih ratnih i trgovačkih brodova.
Kod operacija c. i kr. krstarica propušteno je u dva navrata pravodobno poslati u pomoć oklopne krstaše, koji su mogli nanijeti veće gubitke nehomogenim protivničkim postrojbama. U napadu planiranom za lipanj 1918. za potporu su predviđene prevelike snage, ali podijeljene na sedam odvojenih skupina, od kojih bi svaka bila preslaba za borbu protiv koncentrirane savezničke flote. Predstavljale bi i niz odvojenih ciljeva za podmornice i MAS-ove, što je bilo sudbonosno za bojni brod Szent Istvan. Za napad na "driftere" bile bi dovoljne lake krstarice, a za potporu bojni brodovi klase Erzherzog, jači od svih protivničkih krstarica. Četiri Tegetthoffa moglo se držati u pripremi za slučaj - manje vjerojatnog - dolaska protivničke bojne flote.
Austrougarska mornarica je, unatoč svim pogreškama, ostala učinkovita tijekom rata, zadržala je nadzor nad vlastitim vodama i spriječila je protivnička iskrcavanja na obali i otocima, protjerala je s Jadrana francusku eskadru i držala podalje protivničke bojne flote, napadajući ciljeve u Italiji i Albaniji, te omogućavajući operacije njemačkih i vlastitih podmornica na Jadranskom i Sredozemnom moru.
Ni druge mornarice početkom rata nisu raspolagale pravim brodovljem za novi oblik rata. Svi su ulagali velik novac u bojne flote koje se na Sredozemlju ni jednom nisu srele. Francuzima su nedostajale lake krstarice, Talijani su ih imali premalo i ovisili su o britanskoj pomoći u toj kategoriji brodova. Britaniji su Royal Navy razarači bili potrebniji na Atlantskom oceanu i na Sredozemlju, zato ih na Jadranu gotovo nije ni bilo. Francuski razarači bili su relativno "krhki", dok su Talijani pravodobno počeli graditi veće razarače i razarače-vođe flotila (izvidnice), kojih nikad nije bilo dovoljno. Na Jadranu su zato često operirale miješane postrojbe od britanskih i talijanskih krstarica s francuskim i talijanskim razaračima, što je otežavalo međusobne komunikacije i koordinirano djelovanje na višim i operativnim razinama. Austrougarski "raidovi" sa samo četiri lake krstarice i šest do osam suvremenih razarača (koje su podupirali i stariji razarači i torpiljarke) zahtijevali su istodobnu nazočnost barem 30 savezničkih razarača na Jadranu. Kad su se na Sredozemlju pojavile i protivničke podmornice, stanje se dodatno pogoršalo. Nitko nije imao spreman odgovor na podmornički rat i tek je u ratu počela gradnja velikog broja pratećih brodova i lovaca podmornica, prvotno opremljenih primitivnim oružjem i rudimentarnim spravama za osluškivanje. Većina admirala vjerovala je u ofenzivni tip rata na moru, poput ophodnji ili blokada. Zato je prekasno uveden sustav konvoja, jedino učinkovito sredstvo za obranu od podmornica, ali i za napade, kad su se približile konvojima u potrazi za plijenom, koji je postalo teže otkriti i uloviti.
Francuska mornarica je na svim bojišnicama izgubila 19.495 ljudi, od čega ih je 11.388 poginulo, 607 ranjeno i 7500 zarobljeno. Na Sredozemlju i Jadranu izgubila je tri bojna broda, tri krstarice, šest razarača, dva minopolagača, 12 podmornica, sedam pomoćnih krstarica i brojne manje ratne i pomoćne brodove. Praćenje pojedinačnih teretnih brodova s opskrbom za Crnu Goru početkom rata bilo je neisplativo jer je trošilo i brodove i ugljen, ali je francusko mornaričko vodstvo vjerovalo kako će izazvati c. i kr. mornaricu na isplovljavanje, što bi dovelo do očekivanog pomorskog boja. Francuske podmornice prvotno su služile u prepadima na protivničke pomorske baze, a poslije statično u "nadzornim rajonima" ili dinamično u napadima na pomorski promet. Za protupodmorničku borbu rekvirirano je 280 ophodnih plovila, a "kočari" i "plivaričari" naručivani su i u Belgiji, Brazilu, Grčkoj, Italiji, Japanu, Nizozemskoj, Norveškoj, Švedskoj, Španjolskoj, SAD-u, a čak i na Islandu. Naoružavani su i trgovački brodovi, oko 600 parobroda i 140 jedrenjaka do kraja 1917. i ukupno 1140 brodova do kraja rata. Patroliranje zadanim putovima nije moglo zaštititi brodove od podmornica, što je uspjelo tek sustavu konvoja.
Veliki brodovi talijanske mornarice poslije prvih gubitaka više se nisu često zadržavali na Jadranskom moru, gdje su lake snage i podmornice gotovo svakodnevno operirale, također i na Sredozemlju, prateći transportne brodove, loveći podmornice ili podupirući vlastitu vojsku na raznim bojišnicama. Mornari su svoju mornaricu prema područjima djelovanja (ili manjka istog) dijelili na mornaricu časti (Marina dell'onore) na sjevernom Jadranu, mornaricu užitaka (Marina del piacere) – bojni brodovi u Tarantu, radnu mornaricu (Marina del dovere) na južnom Jadranu i mornaricu patnji (Marina del dolore) uz močvarnu malaričnu albansku obalu. U ratu su Talijani izgubili deset podmornica, četiri bojna broda, dva oklopna krstaša, dva monitora, jednu staru krstaricu, osam razarača, šest torpiljarki, jedan minopolagač, dvije pomoćne krstarice i brojne manje brodove.
FOTO: Austrougarski bojni brod Prinz Eugen na probnoj plovidbi (Lemačko)
Velika Britanija najbolje je prošla iako je na Sredozemlju izgubila sedam bojnih brodova i sedam podmornica (većinu u Dardanelskoj operaciji), dva monitora, četiri razarača i brojne manje brodove. Britanski ribarski parobrodići u Otrantskim vratima su do uvođenja sustava konvoja nosili na svojim leđima najveći teret protupodmorničke borbe na Sredozemlju, zajedno s brodovima-klopkama i lovcima podmornica, a pretrpjeli su i najveće gubitke.
Njemačkoj je Sredozemlje zajedno s Crnim morem predstavljalo jedno od važnijih operativnih područja, gdje su njezine podmornice gotovo nesmetano potapale trgovačku tonažu, a dolazak bojnog krstaša Goeben uvukao je Tursku u rat i otvorio novu bojišnicu prema Rusiji. Nijemci su na Sredozemlju izgubili krstaricu Breslau (kao tursku Midilli) i 21 podmornicu, ako se ne računaju one koje su potopile vlastite posade, kad potkraj rata nisu bile u stanju isploviti prema Njemačkoj.
Iskustva Prvoga svjetskog rata ipak nisu nikome puno pomogla u pripremama operacija za Drugi svjetski rat, kad su se neki bivši saveznici našli na protivničkim stranama, a svi iznova morali učiti "pravila igre".
Prvi put na hrvatskom jeziku možete čitati sve o pomorskim ratnim sukobima u Velikom ratu 1914.-1918. na Jadranu i Mediteranu u posebnom izdanju VP magazina pod naslovom "1. svjetski rat na Jadranskom i Sredozemnom moru". Posebno izdanje je u prodaji na svim kioscima za samo 29,90 kuna od petka 21. studenog.
FOTO: Francuski bojni brod Jean Bart klase Courbet (Breyer)
