Grad – tvrđava Przemysl tijekom Velikog rata predstavljao je najisturenije austrougarsko područje. Dugotrajna i iscrpljujuća blokada Przemylsa vezivala je dio ruskih snaga za to područje tijekom 1914. i prvih mjeseci 1915. godine. Bio je to grad – tvrđava koji je, zajedno sa sjevernom utvrdom kod Jaroslava i južnom kod Sanoka, zatvarao put Rusima u Galiciju. Pripadala je redu najjačih austro-ugarskih utvrda i bila glavni oslonac galicijske obrane. Fortifikacijski sustav Przemysla satojao se od dva prstena utvrda. Unutarnji prsten činilo je 21 utvrda, dok je 45 kilometara vanjskog prstena činilo 17 velikih utvrda, 14 topničkih bitnica, dvije rovovske linije i dvije pješačke vojarne. Ovim fotifikacijskim objektima treba pribrojati i cijeli niz uporišnih točaka, topničkih bitnica i ostalih manjih fortifikacijskih objekata, kao i prepreke od bodljikave žice, minska polja i sl. Sve se to početkom rata činilo nedostatnim za adekvatnu obranu od ruskog napada pa je tijekom kolovoza porušeno 21 okolno selo i prosječeno tisuću hektara šume, izgrađena su 24 skloništa, 60 uporišnih točaka, 200-tinjak novih topničkih položaja, prokopano je 50 kilometara natkritih prokopa i rovova, nadodana su nova minska polja te je utrošeno dodatnih tisuću kilometara bodljikave žive. Fortifikacijski sustav bio je podijeljen u osam obrambenih sektora od kojih su bila dva unutarnja i šest vanjskih. Upravo tom fortifikacijskom sustavu i hrabrosti branitelja Przemysl ima zahvaliti na svojoj neosvojivosti! Naime, Przemysl nije bio osvojen napadom, već je zbog pomankanja živežnih namirnica bio primoran na predaju. Rusi su Przemysl držali u neprestanoj blokadi puna 173 dana, što je bila jedna od najdužih blokada utvrđenih gradova u Prvome svjetkom ratu. 

Nakon prve neuspješne blokade, od 17. rujna do 10. listopada 1914., i prvog pokušaja zauzimanja Przemysla u kojem se Rusi, ni pod cijenu 40.000 žrtava, nisu uspijeli približiti vanjskoj obrambenoj liniji, odlučili su ipak promijeniti taktiku! Dana 5. studenog 1914. opkolili su Przemysl, presjekli opskrbu hranom i čekali da se branitelji predaju zbog pomankanja hrane. Pomoći nije bilo. Austrougarski pokušaj deblokade zaustavljen je uslijed teške zime i žestokog ruskog otpora u Karpatima. Oko 120 000 austrougarskih vojnika i 18 000 civila našli su se zarobljenima i osuđenima na gladovanje. Jedini kontakt s vanjskim svijetom odvijao se putem zračne linije, ali transportni kapaciteti ondašnjih zrakoplova bili su beznačajni, a svaki let iznad ruskih položaja nosio je sa sobom i opasnost za posadu i zrakopolov. Rusi su uništili 12 zrakoplova, a 14 pilota je bilo ubijeno ili zarobljeno. Pored zrakoplova korišteni su i baloni, ali i golubovi pismonoše. Dobro iskušana Antantina taktika blokade i izgladnjivanja protivnika u kombinaciji s oštrom zimom pokazala se uspješnom na primjeru Przemysla. Zalihe hrane bile su dostatne za tri mjeseca, odnosno do veljače 1915. godine. Dnevni obroci smanjeni su na minimum, poklano je 10 000 konja, ali sve je to bilo nedostatno, a vojnici su radi slabe prehrane sve više oboljevali.

Od 9. ožujka ruske snage teškim topništvom danonoćno su tukle po Przemyslu, a u razdoblju od 13. do 17 ožujka vršile su navale na vanjski obrambeni prsten. Przemysl se nalazio u jakom neprijateljskom okruženju koje je priječilo bilo kakav pokušaj proboja, a hrana i municija bile su pri samome kraju. Nastojeći se izbaviti iz bezizlazne situacije, branioci su, 19. ožujka 1915., krenuli u posljednji očajnički pokušaj probijanja blokade. No, nakon sedmosatne bitke iscrpljeni branitelji bili su primorani na povlačenje u utvrdu. Svima je bilo jasno da ne postoji drugi izlaz. Vojnici su dobili zapovjed da unište svu ratnu opremu i dio fortifikacija. Utvrda je predana u ponedjeljak, 22. ožujka, u 6.55 sati ujutro, a u rusko zarobljeništvo dospjelo je devet generala, 2 500 viših časnika i 117 000 vojnika. Bila je to tužna vijest za cijelu Monarhiju. Przemysl je bio poput kakvog austrougarskog „otočića“, koji je uslijed ruskih navala ostao osamljen preko 200 kilometara izvan austrougarske linije bojišnice.

Zahvaljujući dvojici avijatičara koji su u posljednjim trenutcima uspjeli poletjeti iz Przemysla i dospjeti u unutrašnjost Austro-Ugarske, doznajemo kako su izgledali posljednji trenutci u opsjednutom gradu-tvrđavi: „Bilo je u noći od nedjelje na ponedjeljak, kada su Rusi žestoko sa svih strana navaljivali, a zrakom je bez prestanka tutnjilo gruvanje teških topova. Pučanstvo Przemysla sakupilo se na tkz. Tatarskom brežuljku i promatralo ovu groznu zadnju odlučnu bitku. Najednom oko 4 sata iz jutra podiže se u vis ogroman plameni stup, a nadasve grozan prasak i lomljava presječe zrak. Rusko je pješaštvo preneraženo stalo ko ukopano, a onda je stalo uzmicati. I tako je jedna tvrdjavica za drugom poletila uz grozan tutanj u vis i pala u ruševine. Sve, što bi u daljnjem ratu mogli neprijatelji trebati, uništeno je, kao: utvrde, vojna skladišta, mostovi, željeznice, radiotelegrafska postaja itd. Bio je to grozan prizor, dragovoljna propast tvrdjave, to izpunjenje poslijednje tužne dužnosti nadasve hrabre posade. Tvrđavni su topovi uništeni, a i motorne su baterije napunjene praskavim tvarima i začepljene vrećama pieska, a onda je sve poletilo u vis takvom silom, da su komadi ogromnih cjevina letjeli na kilometre daleko. A momčad je dogotovila ovo grozno djelo i lomila svoje puške, dapače i svijala cijevi.“

Tijekom opsade, u Przemyslu su izlazile su novine „Kriegsnachrichten“na poljskom i njemačkom jeziku s najvažnijim informacijama s ratišta koje su u opsjednuti grad stizale radiotelegrafskom vezom. Zadnji broj tih novina izašao je na sam dan predaje, 22. ožujka 1915. godine. Na naslovnici je objavljena vijest da je zapovjednik, general Kuzmanek, izvjestio cara o neuspješnom pokušaju proboja blokade od 19. travnja te mu poručio da će posada tvrđave do samoga kraja ostati vijerna prisezi koju je dala caru. Objavljen je i odgovor cara Franje Josipa, koji je 20. travnja stigao telegrafskim putem: „Bolno me se doimlje, što se smiona provala posade u Przemyslu izjalovila pred neprijateljskom premoći, ali zato s bolnom ponosom gledam hrabru žrtvu odanih vojnika, kojima pobjeda nije bila suđena. Svima se njima najsrdačnije zahvaljujem za iskazano junaštvo te blagoslovljavam slavnu uspomenu na one koji su pali na polju časti. Povijest će i u dalekoj budućnosti svjedočiti o tome što su austrougarski bojovnici izveli braneći tvrđavu Przemysl: ostali su postojani i hrabri do samoga kraja.“ Ispod careve poruke braniteljima, general Kuzmanek kratko je nadodao: „Vojnici! Većeg priznanja za vaše držanje i djela ne možete dobiti. Pokažite se toga dostojnima!“

Nakon predaje Przemysla, Rusi su iskazali posebnu vojnu počast generalu Kuzmaneku i njegovim časnicima. Kada je Kuzmanek izvadio svoju sablju da je preda Rusima kao simboličan znak predaje, zapovjednik ruskih opsadnih snaga odbio ju je primiti riječima: „Gotovo pola godine odolijevali ste ruskoj nadmoći. Rusija želi da Vaša preuzvišenost zadrži sablju. Vi ste uvijek bili hrabar i viteški protivnik.“ Bila je viteška gesta ruskog zapovjednika.

Utvrđenje je bilo prejako da bi ga se osvojilo napadom pa ni vijest o ruskoj pobjedi u stranom tisku nije bila dočekana slavodobitno. Talijanski „Guere Sociale“ hvali „herojstvo branitelja Przemysla u času kada ih je glad prisilila na predaju“ te s posebnim izrazima hvale piše o generalu Hermannu Kuzmaneku, zapovjedniku Przemysla. Francuski „Journal“ u sličnom tonu navodi da „čast austrougarskog oružja nije ukaljana, a general Kuzmanek zaslužuje svaku hvalu“, ni britanski „Times“ nije propustio pohvaliti hrabro i časno držanje generala Kuzmaneka i cijele posade. No, ipak je najveće priznanje generalu Kuzmaneku stiglo od ruske vojne uprave, koja ga je s najvećim poštovanjem pohvalila kao hrabrog i ustrajnog vojnika. Sve je više oduševljavala hrabrost i izdržljivost branitelja, negoli neslavna ruska pobjeda. Vijest o padu Przemysla bolno je odjeknula cijelom Monarhijom, a nadiruća ruska prijetnja sve je zasipala strahom. 

Danijel Tatić - BLOG

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora