...Lisak tvrdi da im je za određivanje puta prema Salzburgu pomogla vojna karta koju je kod sebe imao Velimir. (Znači li to da su na put krenuli bez zemljovida? op. A.D.) Kretali su se "uglavnom kroz šumu, izbjegavajući veća naselja, jer nismo znali da li ima već u tim mjestima što od ruske posa­de. Noćili smo u osamljenim se­ljačkim kućama i to u većini slu­čaja na sijenu praveći se navikli takvom putovanju, da izbjegne­mo svakoj sumnji u naš identitet. Prehranjivali smo se mijenjajući hranu za cigarete, koje su seljaci osobito rado primali". Od prola­znika su se informirali „o zona­ma, koje su ustanovljene između Anglo-Amerikanaca i Rusa. Do­znali smo tako da nam je najbli­ži prelaz u anglo-američku zonu preko rijeke Enns i to kod mjesta Untergrinning, gdje smo faktič­no - nakon odprilike 6 dnevnog kretanja po ruskoj zoni (Ovdje se radilo samo o trenutnoj na­zočnosti sovjetskih postrojbi na tom području. Naime, podjela Austrije na savezničke zone iz­vršena je početkom srpnja 1945., a sovjetska zona pokrivala je po­dručje sjeveroistoka zemlje, op. A.D.) prešli u anglo-amerikansku zonu. (...) Nalazeći se već jednom u anglo-američkom području kretali smo se dalje glavnom ce­stom. Za slučaj legitimiranja od strane Anglo-amerikanaca ima­li smo svaki osobne iskaznice sa građanskim zanimanjem. To je bilo za momenat dovoljno, jer su nadzorni organi vodili uglavnom brigu oko vojnih osoba i to traže­ći i loveći ponajviše pripadnika biv. SS-postrojbi. Tako opet ceste su bile pune raznih civila, koji su se kao radnici vraćali iz Njemač­ke, odnosno Austrije, te smo i mi tako bez svraćanja naročite po­zornosti na našu grupu nesmeta­no mogli ići".

>>1. dio - Bijeg Ante Pavelića!

Nakon prelaska preko Alpi ame­rička straža ih je, kako kaže Kirin, „legitimirala i propustila". Ovo ne treba čuditi, jer je sasvim izvjesno da američki stražari vjerojatno nisu ni znali tko je Ante Pavelić, a kamoli kako izgleda. D. Braca­nović zapisala je i drukčija isku­stva o prolascima kraj američkih punktova. Dana „13 svibnja - (...) Napokon ugledamo most, i Ame­rikance kako dolaze Rusima. Taj smo moment izkoristili, da pre­đemo most". Za 16. svibanj 1945. navodi: „Opet nam je Bog po­magao. Straža je na čas ostavila svoj položaj ušla u kućicu, koja je tamo stajala, a dotle smo mi brzo prošli".

Dana „17. svibnja - Ponovno smo prošli jednu ame­ričku stražu, koja je sve legitimi­rala osim Poglavnika i mene, jer smo mi bili zadnji u grupi". Na­šavši se u američkoj zoni na putu prema Radstadtu našli su ostatak Pavelićeve obitelji koji su boravi­li u mjestu Leingreith. O tome je Kirin u istrazi posvjedočio: „Pre­šavši rijeku Enns našli smo se u amerikanskoj zoni i tako krenuli nešto sigurnije prema Radstadtu. (...) U taj čas naišle su dvije žene, poglavnik se digao, pristupio k njima i nešto razgovarao. Kada se vrati rekao nam je, da je pitao da li ima u blizini kakovih hrvat­skih izbjeglica, i da je saznao, da od prilike 2 km. prema natrag, od mjesta gdje smo se nalazili, nalazi se jedna lovačka kuća u kojoj živi jedna bolja hrvatska obitelj. Na to je poglavnik poslao sina i Lisaka, da izvide tko živi u tom lovačkom dvorcu. Nakon kratkog vremena vratio se Lisak sa viješću, da tu živi obitelj poglavnika, tj. gospo­đa sa kćerkama, (Višnjom i Mir­janom) kao i supruga ministra dr Balena sa malim nećakom". Naime, prema Višnji Pavelić, ona, njena majka i sestra napustili su Zagreb 12. prosinca 1944. te se zaputili u Semmering kod Beča. Krajem 1944. godine ministar vanjskih poslova Mehmed Alaj­begović brzojavio je poslanstvu NDH u Berlinu: „Želja je vlade da se u Reich odpreme najprije izta­knuti nacionalni radnici, mla­dež, ranjenici i žene i djeca, a vla­da sa svojim štabom suradnika i viši državni dužnostnici posljed­nji".

>>2. dio - Pavelić je htio braniti liniju Samobor-Ludbreg, ali je Löhr odbio

Organizaciju smještaja „vodili su Niemci, dužnostnici Mini­starstva vanjskih poslova Reicha, za sve prebačene osobe iz Hrvat­ske i ostalih zemalja. Bilo je ra­znih narodnosti, Bugari, Rumu­nji, makedonski Bugari, Mađari itd. Prema tome kako se boljše­vička vojska približavala njemač­kom teritoriju premieštali su nas u unutrašnjost Austrije". O tome kako je Pavelić uspio pronaći obi­telj Višnja Pavelić svjedoči da su uspjeli „u zadnji čas, pred kapi­tulacijom Njemačkog Reicha, za­dnjim kurirom poručiti u Zagreb, da se nalazimo smješteni u oko­lici Salzburga u predjelu nazva­nim občim imenom - Langreith - Hintersee". Zajedno s obite­Iji Pavelić u istoj kući u Leingrei­thu „bile su smještene i osobe koje su došle s nama u Austriju: gospođa Balen, supruga mini­stra ing. Josipa Balena, gospođa Dora Werner, kćerka gradona­čelnika Zagreba Ivana Wernera, Merica Pavelić, kćerka ing. Ante Pavelića, dvie kućne pomoćnice koje su još u Italiji bile kod nas u emigraciji od 1931. godine, je­dan vozač Štef Babić iz župan­stva, svečanostnik kapetan b.b. Crisomali i dr. Vladimir Vranjko­vić". Odmah po dolasku „prijavi­li prijavi­li smo se svi poimence, osobno, određenim oblastima. Prvi posjet u Langreithu američkog voj­nog CIC-a, (Kontraobavještajna služba/Counter Intelligence Cor­ps op. A.D.) učinio je američki captain, imenom Messing. Zadr­žao se s nama u dugom razgovo­ru". Višnja Pavelić nastavlja: „Mi smo dobili kao prvi smještaj iza Semmeringa, Altausee - Badau­see - Salzkammergut, a zatim u okolicu Salzburga, na jednoj spo­rednoj cesti prema Salzburgu, u predjelu Langreith - Hintersee u jednu osarnljenu lovačku kuću u šumi, gdje su bile smještene au­strijske izbjegličke obitelji, stra­dale od savezničkog bombardira­nja grada Salzburga. (...) Vlastnik lovačke kuće u šumi, gdje su bile smještene izbjegličke obitelji iz grada Salzburga i tada ciela naša grupa, kako smo kasnije saznali bio je grof Nostiz, čeh...".

Zadnji ulomak pročitajte sutra, 9. veljače na stranicama Vojne povijesti.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura