Rat je neumoljivo napredovao svojim putem, piše u svojim ratnim sjećanjima Joseph Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI., čiji su ratni dani upravo po njegovu dolasku na katedru sv. Petra u Rimu izazvali buru u javnosti, nakon što su brojni mediji tada izašli s informacijom da je Ratzinger bio član Hitlerjugenda i njemačkih vojnih postrojbi. O tome Ratzinger piše u svojoj autobiografiji "Moj život". "Nezaboravna mi je ostala ona sunčana nedjelja 1941. kada je stigla vijest da je Njemačka sa svojim saveznicima krenula u napad na Sovjetski Savez, na bojištu koje se protezalo od Sjevernog rta do Crnoga mora. Moj je razred dogovorio za taj dan mali izlet brodom po obližnjem jezeru. Vožnja je bila lijepa, ali se vijest o novom proširenju rata spustila na nas poput noćne more i kočila našu radost. Ovoga puta to nije moglo dobro završiti", prisjeća se Ratzinger svojih sjemeništarskih dana.
Posljedice su se, naime, vrlo brzo osjetile, jer su počeli stizati veliki transporti s teško ranjenim vojnicima, pa su bili potrebni svi raspoloživi kapaciteti za podizanje vojnih bolnica. Sjemeništarci koji su dolazili u sjemenište izvana morali su potražiti privatni smještaj, a Joseph Ratzinger (14) sa svojim se bratom (17) vratio kući. Brat mu je u ljeto 1942. bio uvršten u tzv. radnu službu, a u jesen je stigao poziv u vojsku, gdje je kao radiotelegrafist bio dodijeljen odjelu za veze. Nakon boravka u Francuskoj, Nizozemskoj i Čehoslovačkoj 1944. poslan je na talijansko bojište, gdje je ranjen, pa se "na čudesan način" vratio doma, tj. upravo u sjemenište koje je bilo preuređeno u bolnicu. No, kada je prizdravio, morao se ponovo vratiti na talijansko bojište.
Ratzinger je, "uza svu težinu povijesnog okvira", pohaao traunsteinsku gimnaziju, oduševljen grčkim i latinskim klasicima, zavoljevši i matematiku i otkrivajući književnost. Medutim, novine su svaki dan donosile vijesti o poginulima, svakoga su dana slavljene mise za nekoga mrtvoga mladoga vojnika, a imena stradalih bivala su mu sve poznatija, jer je među poginulima bilo sve više kolega iz njihove gimnazije. Slutio je kako ni on neće biti pošteden ratne pošasti. I upravo tako, zbog nedostatka ljudstva, vlasti su 1943. odlučile sjemeništarce preseliti u blizinu protuzračnih bitnica. Tvrdilo se, naime, kako učenici internata ionako moraju živjeti u zajednicama, daleko od kuće, pa ne postoji zapreka da se njihov internat premjesti u blizinu protuzračnih baza. No, kako nisu mogli učiti cijeli dan, bilo je posve normalno da ih se u slobodno vrijeme uključi u službu obrane od neprijateljskih zrakoplova.
"Ja, doduše, već odavno nisam više bio u internatu, ali sam pravno još uvijek pripadao traunsteinskome dječačkom sjemeništu", prisjeća se Ratzinger. Tako je mala skupina sjemeništaraca iz njegova razreda (1926. i 1927. godište) pozvana u München u odjel zračne obrane. Šesnaestogodišnji Ratzinger i njegovi kolege stanovali su u barakama kao i redovni vojnici, koji su bili u manjini, dobili su iste vojničke uniforme i morali su obavljati istu službu, s time da im je bilo dopušteno pohadanje skraćene nastave koju su držali učitelji iz ugledne Maximilian Gymnasium. Prvi ratni položaj na kojemu se našao bio je Ludwigsfeld na sjeveru Münchena gdje su trebali čuvati podružnicu BMW-a (Bavarske tvornice motora), u kojoj su se proizvodili motori za zrakoplove. Zatim su premješteni na sjeveroistok Münchena, u predio Unterfoehring, ubrzo nakon toga u Innsbruck, gdje je bio razrušen kolodvor pa je trebalo pojačati obranu. Ali kako napadi u brzo su premješteni u Gilching, sjeverno od Ammerseea, s dvostrukom zadaćom: trebali su štititi postrojenja u Dornieru, odakle su uzletjeli prvi lovci-mlažnjaci, i sprječavati operacije savezničkih lovaca koji su se u toj zoni okupljali prije napada na München. Sam Ratzinger pripadao je telefonskoj službi, a dočasnik, koji je bio njihov zapovjednik, silno je štitio samostalnost i autonomiju njihove skupine. Bili su, primjerice, oslobodeni svih vojnih vježbi i nitko se nije usudio zadirati u njihov "mali svijet". "Samostalnost je dosegla vrhunac kada mi je bilo dodijeljeno boravište pored obližnje bitnice i kada je, iz neobjašnjivih razIoga, jedna prostorija stavljena na raspolaganje samo za mene. Bila je to prava soba s krevetom, iako malena i tijesna. Izvan službenog vremena mogao sam činiti što sam htio i nesmetano se posvetiti onomu što me zanimalo", prisjeća se Joseph Ratzinger, dodajući kako je oko njega bila neobično velika skupina aktivnih katolika, koji su čak upriličili i nastavu vjeronauka te se izborili za povremeni odlazak u crkvu.
No, u proljeće njihova je bitnica bila izravno napadnuta, posljedice su bile jedan mrtav i više ranjenih. U ljeto su započeli veliki zračni napadi na München, pa su odlasci na nastavu triput tjedno u Max-Gymnasium svaki put bili sve traumatičniji, jer se grad dio po dio pretvarao u ruševine. U zraku je bio miris dima i paljevine, a ubrzo je onemogućena i redovita vožnja željeznicom.
"U toj situaciji većina nas je vidjela znak nade u invaziji saveznika, koja je u srpnju konačno počela u Francuskoj: u biti je postojalo veliko uzdanje u zapadne sile i nada da če njihov osjećaj za pravdu i Njemačkoj pomoći da ostvari novu, mirnu egzistenciju. Međutim, tko će od nas to doživjeti? Nitko od nas nije mogao biti siguran da će se iz toga pakla živ vratiti kući", pitao se tada Ratzinger.
U međuvremenu je ušao u vojničku dob pa je, kao i svi ostali njegovi vršnjaci, otpušten iz protuzračne obrane u kojoj su služili kao učenici. No, kada se vratio kući, na stolu ga je već čekao poziv u "radnu službu". Uslijedila je "beskonačna vožnja" 20. srpnja u Bugenland, gdje mu je zajedno s prijateljima iz traunsteinske gimnazije dodijeljeno logorište u torkutu teritorija u kojemu Austrija graniči s Madarskom i Čehoslovačkom. Bili su to mučni dani. Pretpostavljeni su im uglavnom bili pripadnici tzv. Austrijske legije, tj. stari nacisti koji su za vrijeme vlade kancelara Dolfussa sjedili u zatvoru i koji su bili fanatični ideolozi koji su ih nemilice zlostavljali. Primjerice, jedne noć su ih izbacili iz kreveta i postrojili, polusnene i u sportskoj odjeći, a jedan SS časnik od svakoga je ponaosob pokušavao iznuditi "dobrovoljno" javljanje u SS jedinice.
"Mnogi su dobrodušni kolege na taj način bili gurnuti u tu zločinačku skupinu. S još nekolicinom ja sam imao sreću što sam mogao reći kako namjeravam postati katolički svećenik. S uvredama i psovkama bi nas gurnuo natrag. No, to nam je poniženje jako prijalo jer nas je oslobadalo od pogibeljnosti ove lažne "dragovoljnosti' i svih njenih posljedica", prisjeća se tih mučnih dana Joseph Ratzinger. Koncem jeseni ponovo su upućeni kući, no taj spokoj nije dugo trajao, jer je slijedio poziv iz Münchena, gdje je određen za traunsteinsku pješačku vojarnu, gdje je ozračje, za razliku od onoga u radnoj službi, bilo ugodno. Obučavatelji su bili iskusni ljudi, koji su prošli strahote rata i gledali su da vojnicima ne otežavaju dodatno situaciju. Božić u baraci prošao je u potištenom raspoloženju, a Ratzingeru je posebno teško pala čežnja obiteljskih ljudi, s kojima je dijelio zajedništvo, za ženom i djecom. Od sredine siječnja, nakon završetka temeljne obuke, stalno su premještani na različita mjesta traunsteinskog okruga, premda je sam Ratzinger zbog bolesti više puta bio oslobadan službe. Nisu ih slali na bojište, koje se sve više približavalo, no dobili su nove uniforme i morali su pjevajući ratne pjesme marširati kroz Traunstein, kako bi pokazali ljudima da Fhrer još uvijek raspolaže mladim i tek obučenim vojnicima.
"Hitlerova smrt je naposljetku osnažila nadu da je kraj blizu. Međutim, sporost kojom su Amerikanci napredovali sve je više odgađala dan oslobođenja. Koncem travnja ili početkom svibnja odlučio sam poći kući. Znao sam da je grad okružen vojnicima koji su dobili zapovijed da vojne bjegunce na mjestu ustrijele. Zbog toga sam iz grada pošao manje poznatim, sporednim putem, s nadom da ću proći neopažen", prisjeća se Ratzinger. Međutim, na izlazu iz jednog pothodnika, na putu kojim je naumio, stajala su dvojica vojnika i silno se prepao da će mu plan propasti. No, bili su to vojnici kojima je rat dozlogrdio i više nisu htjeli ubijati. "Morali su naći izliku da prođem. Zbog ozljede ruka mi je bila zavijena. Rekli su: `Prijatelju, ti si ranjen. Pođi dalje.' Tako sam stigao kući bez poteškoća", piše današnji papa Benedikt XVI. No, naknadne nevolje uslijedile su kada su Amerikanci ušli u njihovo selo, identificirali ga kao vojnika i zarobili ga. Nakon teških dana u logoru na otvorenom, 19. lipnja 1945. gurnuli su mu u ruku potvrdu o otpuštanju. Bio je presretan, jer je svršetak rata i za njega postao stvarnost. U zavičajni Traunstein stigao je netom prije zalaska sunca
Naš papa, vrsni intelektualac i genije. Bio je dezerter Wehrmachta, te su optužbe za njegovu navodnu nekakavu krivicu, jednostavno smiješne.