S ulaskom u 2014., nakon godine i kusur novinarskih tekstova i nagađanja, završilo je emitiranje najambicioznijeg projekta srbijanske televizije u recentnijoj povijesti – desetodijelne serije „Ravna gora“, programiranoga prvog dijela dramske trilogije „1941. – 1945.“. Kako je otprije najavljeno, serija je trebala kroz revizionistički pristup pokazati istinu o Draži Mihailoviću i time napraviti značajan odmak od službene povijesti pisane do 1990. godine. Neovisno o repovima koji su se cijelo vrijeme povlačili, s tehničke se strane ne može poreći da su u produkciju uložena enormna sredstva i da su RTS i „Contrast studios“ angažirali gotovo sve najbolje što Srbija, osobito na glumačkoj razini, u ovome trenutku može ponuditi. Dražu Mihailovića tako je utjelovio Nebojša Glogovac, izvrstan karakterni glumac, dok su mu partneri, što u većim, što u manjim ulogama, značajna glumačka imena poput Lazara Ristovskog (general Mirković), Radka Poliča (pukovnik Rudolf Ukmar), Dragana Bjelogrlića (Tito) i Olge Odanović (Živana Taralić), kao i cijela plejada srpskih glumaca mlađe i srednje generacije. No kako u sportu trener često može biti prevaga, tako se i u ovome projektu ključnom karikom pokazao „trener“ Radoš Bajić, relativno poznati redatelj, scenarist i glumac. Njegov se dosadašnji autorski prosede ne može nazvati vrhunskim – režirao je tek humorističnu seriju „Selo gori, a baba se češlja“, a ovo mu je drugi projekt koji je samostalno režirao – sasvim dovoljno da zezne utakmicu u svim ključnim elementima i pokaže se najslabijom karikom te umjesto očekivane pobjede doživi nepredviđeni debakl epskih razmjera.
Jer „Ravna gora“ je sasječena od svih – TV-kritike, obiju strana ideološki podijeljene publike i same struke pa djelomično čak i od samih glumaca koji su u seriji nastupali (Dragan Bjelogrlić je post festum bio iznimno kritičan prema cjelokupnoj intonaciji). Ne jednom je Bajić naglasio „da se ‘Ravna gora’ ne bavi eksplicitno samo četnicima i partizanima, već je u središtu priče narod koji je u travnju 1941. ostao bez države i bez slobode“. Posljedično tome, a u želji da naglasi događaje koji su zadesili Srbiju izbijanjem Travanjskoga rata, narativna struktura složena je od više međusobno labavo povezanih priča koje se dijele u dvije osnovne dramske okosnice. Prva je političko-ideološke naravi i bavi se uzrocima bijega kralja Petra II. i, posljedično, događajima koji su doveli do osnivanja Ravnogorskog pokreta, pri čemu je fokus na putešestvijama Draže Mihailovića i njegove pratnje od istočne Bosne do Ravne gore. Druga se okosnica, pak, bavi životom male seljačke obitelji Taralić, smještene u pastoralnoj idili podno te iste Ravne gore. U ovome su slučaju suodnosi likova ustrojeni gotovo pa arhetipski – otac i majka kao moralna vertikala tradicionalne, čestite seoske obitelji; mlađahna kćer tinejdžerica zaljubljena u seoskog učitelja komunista; te dva sina – monarhist i komunist, koji pred kraj sezone upadaju u latentan ideološki sukob. Ispreplićući ove dvije usporedne dramske okosnice – jednu koja reinterpretira povijesna zbivanja i drugu koja služi kao šira podloga toj reinterpretaciji – namjera je autora bila projicirati društvenu metaforu o stvarnoj odgovornosti za događaje iz 1941. godine.
Ono na što je Bajić pritom mogao, a nije uspio utjecati, jest razumljivost i dubina ključnih elemenata unutarnje kompozicije. Osim što je serija vizualno ispeglana do krajnosti, sve ostalo je na iznimno niskoj razini – dijalozi su katastrofalno loše napisani, sve obiluje rijetko viđenom količinom i dozom patetike, likovi su sterotipizirani, a iznenađujuće, serija kao serija jednostavno je dosadna. Kako drukčije objasniti podatak da je punih deset epizoda potrošeno na opis zbivanja od početka travnja do početka svibnja 1941., što je ubilo svaku moguću dramsku dinamiku, svako malo dodatno poništenu uvođenjem likova koji se sporadično pojavljuju i nemaju neku značajniju funkciju u ekspoziciji, zapletu ili kulminaciji. Usto, veći je problem što su autori željeli postići revizijom povijesti Ravnogorskog pokreta i kakve ideološke implikacije je takav postupak podrazumijevao. Momčilo Pavlović, direktor Instituta za savremenu istoriju i jedan od suradnika na scenariju, tako piše („Nedeljnik“, 21. studenoga 2013.) „kako ‘Ravna gora’ nije niti dokumentarni film o četnicima i partizanima, niti je hronika rata, već umetnički izraz jednog vremena, kome je ram istorijski okvir u koji je smeštena sudbina male siromašne porodice u zapadnoj Srbiji“. U uistinu opsežnom seciranju serije (slučajno ili ne?) Pavlović zamagljuje istinu, odnosno ne obazire se na stilske značajke i interpretaciju/intonaciju koja je u potpunosti pristrana. Kada bi se sažimala, poruka serije mogla bi se svesti na jednoznačne „istine“ koje se na nebaš subliminalan način proturuju gledateljima, bez dublje analize ili makar gledišta neke druge strane. Pa tako možemo doznati da su Srbi izdani 1941. baš kao i nepunih 30 godina ranije, kako su Hrvati isključivi krivci za rasap Kraljevine Jugoslavije (a ne postavlja se pitanje što je ta Kraljevina Hrvatima i ostalim narodima značila), kako su ti isti Hrvati prigrlili Nijemce i odmah krenuli sa sustavnim ubijanjima i progonima, kako kralj Petar II. nije želio napustiti zemlju, kako je Milan Nedić urbani intelektualac, kako su komunisti i Tito šmiranti, kako su „oni drugi“ počeli s klanjima, kako je i u četničkom pokretu bilo zločinaca, ali su to izrodi…
Popis je prilično dugačak. Posebno mjesto zauzima karakterizacija Draže Mihailovića kao svojevrsnog mudraca i plemenskog staroste, čija se riječ bespogovorno sluša i koji je svojevrsno utjelovljenje modernog državotvorca. Ovakva je interpretacija duboko podijelila srpsku javnost, što je u kontekstu vremena u kojemu se nalazimo prilično znakovito. Ugledna srpska disidentica, intelektualka i sveučilišna profesorica Svetlana Slapšak na portalu „Peščanik“ dobrim je dijelom sažela razmišljanja ideologijom neopterećenog dijela Srbije, napisavši kako „serija uopšte ne namerava da istražuje konkretnu istoriju četničkog pokreta, čime bi se rizikovalo razbijanje stereotipa i možda novi pogled na potpunije razumevanje prošlosti. Cilj je zamagljena kontekstualizacija stereotipa i davanje lažne slike trivijalno-banalnog uopštavanja istorije karakterističnog za javni govor moći poslednje dve decenije, umesto bilo kakvog traganja za činjenicama. Nije nikako reč o docu-fiction ili o faction-fiction kombinaciji: Veljko Bulajić se iz te perspektive doima kao gigant višesložne istorijske refleksije.“ Zamišljena kao dramska trilogija, što bi reklo u najmanje tri TV-sezone, „Ravna gora“ trebala je biti prime serija RTS-a u sljedeće dvije godine. Samim time ostavljeno je podosta prostora za daljnju, potpuniju eksplikaciju teza i mogući odmak od iskazanih, teško prihvatljivih ideoloških stavova. Kažemo „trebala“, jer prema posljednjim vijestima snimanje preostale dvije sezone je otkazano, navodno zbog nedostatka novca, iako je nesumnjivo i loš prijem kumovao (privremenom?) gašenju Bajićeve serije. Već to samo po sebi dovoljno govori o poziciji na kojoj je zapela „Ravna gora“, negdje na razini tek nešto kvalitetnije (čitaj skuplje) sapunice, stepenicu iznad „Ratkajevih“ i barem dvije- tri ispod „Sulejmana“. Sudeći po autentičnosti, točno tu joj je i mjesto.
srbu u ratovima pobjeđuju jedino na filmu..valjda ih zato i snimaju toliko...