Rikard I. (8. rujna 1157. – 6. travnja 1199.) bio je engleski kralj od 1189. do 1199. godine. Često ga se nazivalo Rikardom Lavljeg Srca (Richard the Lionheart, Coeur de Lion). Bio je heroj onog vremena te je često prikazivan kao heroj tijekom brojnih istraživanja.
Rani život
Bio je treći sin kralja Henryja II. i nikada nije trebao naslijediti tron. Međutim, bio je omiljeni sin svoje majke Eleanore od Akvitanije. Iako je rođen u Oxfordu u Engleskoj, ubrzo je shvatio da je Francuska njegov dom. Kada su se njegovi roditelji rastali, ostao je u domu svoje majke te su ga ubrzo 1168. upoznali s Kneževinom Akvitanijom. To mu je bila utješna nagrada jer je njegov najstariji brat, „mladi kralj Henry“, ubrzo okrunjen kao očev nasljednik. Rikard i njegov brat Geoffrey, knez Britanije, naučili su braniti ono što posjeduju još od malih nogu. Uz to što je bio vrlo educiran čovjek, znao je pisati poeziju na francuskom i provansalskom te je bio dobar fizički uzor svim ljudima s visinom od 193 centimetara. Od rane mladosti pokazivao je vojni i politički talent. Zbog hrabrosti i viteštva uskoro je mogao kontrolirati divljačke vladare u svom području vladavine. Kao i svi zakoniti sinovi Henryja II., Rikard nije imao poštovanja prema svom ocu te mu je nedostajalo odgovornosti.
Vladavina
Kao rezultat nesreće tijekom Rikardove krunidbe, počelo je religijsko i političko protjerivanje Židova tijekom cijelog stoljeća. Rikard je bio kritiziran da ne daje sve od sebe za Englesku te tako troši kraljevske resurse imenujući židovske lihvare koji podržavaju njegove križarske pohode na Svetu Zemlju. Živio je samo 6 mjeseci od 10 godina svoje vladavine u Engleskoj. Govorio je: „Tamo je uvijek hladno i pada kiša!“
Međutim, Rikard se nije zamarao budućnošću Engleske. Uvijek je htio ići u avanturu nakon koje će trubaduri odvesti njegovo ime u besmrtnost te mu zajamčiti mjesto u raju. Dokazi potvrđuju da je imao velike duhovne potrebe, prisegnuo je kako bi se „očistio“ od grijehova prošlog vremena, da bi se što bolje prikazao odvažnim za nošenje križa. Počeo je okupljati novu englesku križarsku vojsku. Iako su većinom ratnici bili Normani, dao im je oružje i poveo u Svetu Zemlju. Potrošio je većinu očevog blaga, povećao poreze te je oslobodio škotskog kralja Williama I. od služenja samom sebi za 10.000 maraka. Kako bi povećao svoje posjede, Rikard je konačno započeo svoju avanturu u Svetoj Zemlji 1190. godine.
Borba za Siciliju
U rujnu 1190. godine Rikard i Filip došli su na Siciliju. Godine 1189. umro je kralj William II. od Sicilije. Njegova nasljednica bila je njegova ujna Konstanca, poslije kraljica Konstanca od Sicilije, koja je bila udana za cara Henryja VI. No nakon Williamove smrti njegov rođak Tancred pobunio se te zauzeo Siciliju 1190. godine. Okrunio se kao kralj Tancred I. od Sicilije. Bio je miljenik naroda i Pape, ali je imao problema s otočnim plemićima. Rikardov dolazak prouzročio je još više problema. Trancred je zarobio Williamovu udovicu, kraljicu Joan Plantagenet, koja je bila Rikardova sestra. Rikard je zahtijevao njezino puštanje. U međuvremenu je narod postajao sve gori i gori zbog prisutnosti dviju stranih vojski. U rujnu iste godine pobunili su se stanovnici Messine te su zahtijevali da stranci napuste otok. Rikard je napao Messinu te je zauzeo 4. listopada 1190. godine. Nakon pljačke i paleža grada, Rikard je uspostavio svoje zapovjedništvo u središtu. Ostao je tamo do ožujka 1191., kada je Trancred konačno odlučio potpisati ugovor. Ugovor su potpisali istog mjeseca Rikard, Filip i Tancred. U ugovoru je pisalo:
Joan se treba pustiti iz zatvora te ona mora uzeti ono što joj pripada, što je njezin otac dao preminulom Williamu.
Rikard i Filip moraju prepoznati Tancreda kao legitimnog kralja Sicilije te trebaju održavati mir između sva tri kraljevstva.
Rikard je službeno objavio svog nećaka, Geoffreyjeva sina, Artura od Britanije kao svoga nasljednika, a Tancred je obećao da će poslije oženiti jednu od njegovih kćeri kada bude imao dovoljno godina (tada je bio star četiri godine)
