Iznenadenje medu četnicima i vojnicima JNA na položajima oko opkoljenog Vukovara sigurno je bilo velikokad su na njih s 300 metara udaljenih hrvatskih obrambenih položaja počele padati bombe. Tu ne bi bilo ništa čudno da se nije radilo o ručnim bombama, ispaljenim iz izuma hrabrih vukovarskih branitelja tzv. "pijanog ustaše" kojeg su srpski agresori tako nazvali misleći da hrvatski branitelji pod utjecajem droge i alkohola ručnu bombu bacaju 300 metara daleko.
Radilo se, naravno, o improviziranom bacaču ručnih granata nastalom u alatnici tvornice Borovo, a kao ubojiti projektil korištena je ručna bomba, izum kojeg su deset stoljeća ranije izumili Kinezi, i jednako kao vukovarski heroji vjerojatno izazvali strah i paniku medu neprijateljskim vojnicima.
Ručnim bombama smatra se svaka granata koja se može baciti rukom, a općenito ih možemo podijeliti u dvije glavne kategorije - eksplozivne ručne granate te kemijske i plinske ručne granate. Eksplozivne su one koje se najčešće koriste u borbama i dizajnirane su da eksplodiraju nakon udara u rnetu ili s vremenskim odmakom nakon vađenja osigurača i aktiviranja upaljača, dok se plinske i kemijske ručne bombe koriste u svrhu kamuflaže, spaljivanja određenih ciljeva ili istjerivanja neprijatelja s položaja raznim oblicima plina ili dima. S pojavom ručnih bombi pojavili su se i vojnici koji su bili specijalizirani za korištenje ove vrste oružja, a isticali su se preciznošću i sposobnostima dalekog bacanja granata. Zato su dobili naziv bombaši (eng. grenadiers). Eksplozivne ručne bombe mogu se još podijeliti na one koje su osim barutom punjene i raznim vrstama sačme (kuglicama, iglicama...), odnosno materijala koji se u obliku šrapnela razleti prilikom detonacije i nanosi štetu neprijateljskoj strani. Takve su bombe namijenjene prvenstveno za uništavanje neprijateljskih vojnika (žive sile) dok su one punjene isključivo barutom namijenjene za nanošenje prvenstveno materijalne štete.
Prve ručne bombe, koje bi se mogle uzeti kao prototipovi današnjih ručnih bombi, napravljene su u Kini u vrijeme dinastije Song (960.-1279.). Oružje nazvano „Zhen Tian Lei" izmislili su kineski vojnici stavljajuči barut u keramičke ili metalne posude. Nacrti ovih prvih ručnih bombi poslužili su u 14. stoljeću novim naraštajima kineskih vojnih izumitelja da eksplozivni potencijal baruta pomješaju s komadima željeza i sve zajedno upakiraju u razorne kugle različitih veličina. Većina se izbacivala pomoću katapulta i nazvana je „leteči oblak koji puca poput groma", a prema podatcima i napisima kineskih vojnih i povijesnih dokumenata desetak točnih pogodaka ovakvim kuglama mogao je uništiti cijeli neprijateljski logor. Veće kugle namijenjene lansiranju iz katapulta kasnije su smanjene na veličinu koja omogućava bacanje tih granata rukom.
Važnu ulogu u razvoju ručne bombe imao je i srpski časnik Miodrag Vasić koji je 1904. godine konstruirao prvu ručnu bombu s udarnim upaljačem (upaljačem se udara u nešto tvrdo i nakon toga bomba se baca), koja je korištena i prilikom atentata na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu. Kasnije je ušla u redovnu proizvodnju srpske vojske i bila poznata kao „Vasička" ili „Kragujevka" .
Prvi je svjetski rat donio inovaciju koja se koristi i do današnjih dana s većim ili manjim izmjenama. Prva tzv. sigurna ručna bomba bila je ona koju je dizajnirao britanski vojnik William Mills 1915. godine, a imala je sigurnosnu iglu i "žličicu" koja se odvajala od tijela bombe nakon bacanja, a četiri do pet sekundi kasnije bomba je eksplodirala. Millsova bomba kasnije je modificirana i najkorištenija je bomba britanskih snaga. Najveću inovativnost u konstrukciji ručnih bombi pokazali su Nijemci koji su, osim uobičajenih okruglih ili jajolikih bombi (za ručne se bombe često koristi kolokvijalni naziv "kinder jaje"), izumili i ručnu bombu s drvenom drškom (stielhandgranate) koja je bila i prva protutenkovska ručna granata u povijesti, te ručne bombe u obliku diska (diskushandgranate) koje su imale veći domet jer ih se zbog prilagodenog dizajna moglo dalje baciti. Ručna bomba do današnjih je dana ostala aktivno sredstvo ratovanja, a suvremene ju vojske koriste u napadačke i obrarnbene svrhe.
Grčka vatra i Molotovljev koktel
Kod priče o ručnim bombama svakako treba spomenuti bizantske ručne bombe koje su se koristile u napadu na protivničke brodove, a kasnije i na kopnenu vojsku, a temeljile su se na razvijanju visoke temperature plamteće smjese kojom se napada protivnik. Nasljednik takve vrste ručne bombe Molotovljev je koktel koji je pod tim nazivom ušao u uporabu tijekom Rusko-finskog rata 1939. godine, iako je slična naprava korištena i ranije u Španjolskom građanskom ratu. Ova priručna ručna bomba koristi se i danas u raznim oblicima nekonvencionalnih sukoba.
Kod Pozieresa najveća bitka ručnim bombama
Bitka kod francuskog mjesta Pozieresa, koja se dogodila 26.-27. srpnja 1916. godine, ušla je u povijest kao najveća bitka ručnim bombama. S jedne strane nalazile su se australske trupe potpomognute britanskom vojskom, a s druge strane Nijemci. "Gađanje" raznim oblicima ručnih bombi, od čega su australsko-britanske snage bacile 15 000 komada samo Millsovih granata, trajalo je punih dvanaest i pol sati pri čemu je velik broj bombaša poginuo od šrapnela, dok je velik broj pao od potpune iscrpljenosti.
Dogodine bez Vojvodine