Potkraj 14. stoljeća na europskim srednjovjekovnim bojišnicama u rukama vojnika pojavili su se mali „ručni topovi". Zapravo, bile su to obične cijevi u koje su se nabijali barut i kugla s jedne strane i potpaljivali kroz manju rupu na stražnjoj strani. Eksplozija baruta i nastali plinovi izbacili bi kuglu na udaljenost od stotinjak koraka. Kako bi se smanjila silina trzaja, stražnji dio cijevi produžen je u nekakvu vrstu rukohvata. S oružjem, koje je zapravo bilo djelotvorno na maloj udalienosti, moglo se u prašinu baciti svakog viteza, a za taj pothvat moglo se svakog seljaka za jedan dan naučiti tim oružjem baratati.
U 15. stoljeću cijevi su se izradivale kvalitetnije i bile lakše, a za ublaživanje trzaja pojavio se drveni oslonac, primitivni komad drveta, odnosno kundak. Englezi su takvo paljbeno oružje nazvali handgun, Nijemci buchsen, a Mađari puska. U istom stoljeću, za obranu gradskih zidina i utvrda, pojavio se veći „ručni top". Taj je izbacivao veće kugle na još veću udaljenost, a zbog težine mogao je gađati samo ako je bio oslonjen na zid. Zbog znatno snažnijeg trzaja pri opaljenju, netko se sjetio s donje strane velikog „ručnog topa" postaviti kuku koja bi se zakvačila za zid pa je silinu trzaja preuzeo zid. Nijemci su takvu, veću inačicu nazvali hackenbuchsen, odnosno top s kukom, čiji se naziv proširio Europom kao hackbut, hagbut, harkbutte i, onaj koji nas najviše zanima — harquebus. Ipak, povjesničari su skloni dvojakom izvoru naziva. Jedan je već spomenuti s kukom, a drugi je nastao zbog drvenoga kundaka u obliku kuke. S vremenom, naziv se preinačio u arkquebuss, archibugio, odnosno kod nas u arkebuza, a pješaci koji su njome bili naoružani postali su arkebuziri.
Prve pješačke arkebuze s početka 16. stoljeća bile su dugačke od 120 do 150 centimetara, kalibra između 15 i 18 milimetara, potpaljivale su se gorućim fitiljem i imale domet od oko 150 metara, no njima se nešto moglo pogoditi na trećinu te udaljenosti.
Nakon što su dva puta pobijedili najbolju europsku burgundijsku kasnosrednjovjekovnu vojsku, u bitkama kod Mortena 1476. i sliedeće godine kod Nancyja, u kojoj je poginuo i sam vojvoda Karlo Smjeli, švicarski pješaci, naoružani dugim kopljima, postali su europsko pobjedonosno oružje. Španjolski vojskovoda Consalvo de Cordoba shvatio je moć arkebuze bude li upotrijebljena na pravi način. Uredujući vojsku 1494. za takozvane talijanske ratove, koji će se u prvoj polovini 16. stoljeća pretvoriti u borbu za nadmoć u Europi između Španjolske, Francuske i Njemačkog carstva, naoružao je svakoga svoga šestog pješaka arkebuzom. U nekoliko bitaka pobijedio je francusko-talijansku vojsku, čiju su udarnu silu činili upravo švicarski pješaci. Španjolska je postala velesila, a njezina nepobjediva vojska uzor drugim europskim velesilama. Španjolski pješaci bili su organizirani u postrojbe od 2000 do 3000 ljudi koje su oni nazivali "tercio". Vojnici naoružani helebardama i kopljima nosili su oklope, a arkebuziri su odbacivali dio po dio opreme te na kraju zadržali kacigu.
Nama su španjolski arkebuziri zanimljivi zato što je zagrebački Kaptol u nekoliko navrata svojim novcem plaćao čete španjolskih arkebuzira koji su bili učinkoviti u borbama protiv Turaka. Jedno od prigradskih naselja Zagreba i danas se naziva Špansko zato što su oko 1550. godine, uz potok koji i danas tamo protječe, taborovali Španjolci. Kaptol ih je za svaki slučaj smjestio na sigurnu udaljenost, dva sata hoda od grada, zato što se plaćenicima nikad nije moglo vjerovati.
