Gustav II. Adolf (9. prosinca 1594. - 6. studenog 1632.) Na švedsko prijestolje stupio je 1611. u svojoj šesnaestoj godini i jedini je švedski vladar koji je dobio pridjev "Veliki" (den store). Proveo je brojne reforme u državnoj upravi, gospodarstvu, školstvu i vojsci koje su preobrazile Švedsku u dominantnu silu na Baltičkome moru. Novi teritorijalni ustroj i popis stanovništva omogućili su mu da plaćeničku vojsku, za koju mu je nedostajalo novčanih sredstava, zamijeni sustavom novačenja i vojne obveze.
Osim toga, uveo je znatne novine u vojnoj taktici. Smanjio je pješački složaj na dubinu od samo pet do šest redova, dok je dotad prevladavajući tercio imao dubinu i do 50 redova. Odnos između pješaka naoružanih vatrenim oružjem i kopljanika povećao se u korist prvih, a pojednostavnjenim mehanizmom punjenja muškete pješaštvo je povećalo brzinu paljbe.
Zahvaljujući reformama u gospodarstvu švedskom obrtu uspjelo je proizvesti lakše i okretnije topove i Gustav II. raspolagao je prvim poljskim topništvom u povijesti koje je bilo sposobno pratiti i podupirati pokrete pješaštva na bojnom polju. Između pješačkih postrojbi ostavljan je slobodan prostor za djelovanje topništva, a nakon što bi vatrom mušketa i poljskog topništva neprijateljski kopljanici bili razbijeni, kroz ove bi prorede iz pozadine nastupilo konjaništvo i jurišalo na neprijateljske redove koji su sada ostali bez zaštite kopljanika. Naravno, da bi se različiti rodovi međusobno učinkovito podupirali i surađivali bila je potrebna temeljita obuka i profesionalni časnički zbor. Gustav II. ustrajavao je na tome da osim temeljne obuke svi vojnici prime i izobrazbu iz upotrebe drugih oružja, tako da su konjanici ili pješaci mogli služiti kao topnici, kao primjerice u bitci kod Breitenfelda, kada je švedsko teško konjaništvo upotrijebilo zarobljene topove protiv pješaštva Katoličke lige.
Ulaskom Švedske u Tridesetogodišnji rat ove novine pokazale su se izrazito učinkovitima i zahvaljujući nizu sjajnih pobjeda Gustav II. došao je na čelo Protestantskog saveza. Kraj rata, međutim, nije dočekao. Poginuo je u bitci kod Lutzena predvodeći konjanički juriš. Prema jednoj legendi za njegovu smrt odgovornim se smatralo hrvatsko lako konjaništvo, ali je nepobitno dokazano da je švedski kralj stradao od hitca iz pištolja pukovnika Moritza von Falckenberga iz sastava kirasirske Gotz pukovnije.
