Pred izbijanje Zimskog rata Crvena je armija imala izuzetno velik broj teških minobacača M1938 kalibra 120 mm u sastavu topničkih bitnica i pješačkih i motoriziranih pukovnija, iz kojih su pridodavane pješačkim bojnama (obično na težištu borbenih djelovanja) po nahođenju zapovjednika pukovnije. U tom slučaju minobacači 120 mm činili su glavnu snagu paljbene potpore najizloženijih bojni. Zimski je rat potvrdio njihovu vrijednost nakon čega je sovjetska vojna industrija započela masovnu proizvodnju tog oružja koja se nastavila tijekom cijelog rata. Za razliku od većine drugih oružanih snaga sovjetsko vojno i državno vodstvo posebno je cijenilo minobacače iz dvaju osnovnih razloga - njihova proizvodnja bila je jeftinija i brža nego bilo kojega drugog topničkog oružja, a rukovanje i održavanje znatno jednostavnije i lakše. Osim toga minobacači su bez problema funkcionirali prilikom većih oscilacija u kvaliteti streljiva i težih vremena uporabe, na što je ostalo topničko naoružanje uglavnom znatno osjetljivije. Minobacač M1938 bio je mase 280 kg, a ispaljivao je projektil mase 16 kg do krajnje udaljenosti 6 000 metara. Kako bi se lakše prevozio i brže zaposjedao paljbeni položaj, u strukturi minobacača bio je lafet s dvama kotačima.
U početnom razdoblju rata njemačke su snage zarobile iznimno velik broj tih minobacača, prilagodile ga za svoje streljivo i koristile protiv nekadašnjih vlasnika. Krajem 1943. na bazi minobacača M1938 razvijen je novi minobacač PM-43 u istom kalibru, samo znatno lakši i s većim dometom. Iako je intenzivno proizvođen, nije uspio do kraja rata u potpunosti zamijeniti M1938, a nakon rata njegova je proizvodnja nastavljena praktično do današnjih dana (još uvijek ga po licenciji proizvodi kineska firma "Nornico" pod nazivom "Type 55" i prodaje na međunarodnom tržištu).
Osim tih minobacača, sovjetska vojna industrija razvila je i minobacač 160 mm M-43 koji je najteže takvo oružje korišteno u Drugome svjetskom ratu. Radi se o iznimno glomaznom i masivnom naoružanju (na borbenom položaju imao je masu 1 170 kg) s vrlo dugom cijevi (3,03 m), zbog čega se nije mogao puniti kao i ostali minobacači - ubacivanjem mine na usta cijevi. Kako bi mogao funkcionirati, ovaj je minobacač opskrbljen zatvaračem u donjem dijelu cijevi (u pravilu, minobacači nemaju zatvarač) pa se cijev odvajala od podloge, zatvarač otvorio, ubacio projektil u ležište, zatvorio zatvarač i cijev vratila u podlogu. Tek je tada bio spreman.
Minobacač 160 mm M-43 ipak nije bio najmoćnije minobacačko oružje kojim je raspolagala Crvena armija, već je to bilo oružje M1939 (Br-5) kalibra 280 mm! Postpuno je uvođen od početka rata. Gotovo svi proizvedeni primjerci korišteni su u Berlinskoj bitki, tijekom koje su korišteni čak i za neposredna gađanja kao oružja potpore jurišnih skupina. To je bilo slabo pokretno, iznimno glomazno oružje koje je ospluživalo 15 vojnika. Male brzine gađanja - jedan projektil svake četiri minute, ali je njegov ogromni projektil mase 246 kg doslovno drobio cijele blokove zgrada, zbog čega je u velikoj mjeri ubrzao slom berlinske obrane. Kolika je bila vrijednost tog oružja, najbolje govori podatak da je u operativnoj u porabi Crvene (kasnije i Sovjetske) armije zadržan do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća - duboko nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
Svi su Rusi naša braća, živio nam Stajin ćaća!