Prije 655 godina, jaka turska vojska pod vodstvom sultana Murata počela je kod Galipolja prelaziti iz Male Azije na europsko tlo, na području oslabljenoga Bizantskog Carstva.
Bio je to početak osmanlijskih osvajanja koja su slomljena tek 1683. pod zidinama carskoga Beča. Europa je oduvijek bila primamljiv mamac za mnoge barbarske narode koji su s Istoka nezadrživo jurišali da bi se domogli plijena na bogatom Zapadu. Najopasnije su bile bujice Huna, Avara, a poslije i Mongola, ali se udarna sila tih nezadrživih osvajača rasplinula poslije smrti njihovih velikih vladara. Turska legenda bilježi da je Sulejman, sin vladara Orhana, jedne noći na azijskoj obali promatrao more. U njegovim je dubinama ugledao mramorne dvorane i stupove bogatih gradova. Mjesec koji je zasjao s Istoka u jednom je trenutku svojim zrakama povezao dva kontinenta, Aziju i Europu, i tako Sulejmanu nagovijestio buduće ratničke pohode.
Činjenica je, međutim, da su Turci pod Orhanom i njegovim sinom Sulejmanom počeli prodirati u Europu pojedinačnim i kratkotrajnim pohodima, ali bez trajnijih posljedica. Tek pod Muratom osmanlijska bujica osvojila je mnoge bizantske gradove, među njima i znameniti Adrianopolis. Bizant se teško odupirao invaziji pa je turski mostobran na europskom tlu ostao stalna baza za nove osvajačke pohode. Redom su padale balkanske države, a 1453. osvojen je i Carigrad čime je agresivna osmanlijska država postala svjetski imperij. Hrvatska se dva stoljeća žilavo branila od turske najezde. Osmanlije su joj pobile ili u roblje odvele oko milijun ljudi i otele mnoge bogate pokrajine, što se i danas osjeća u broju stanovništva i vidi u razvalinama gradova koji su se nekada ponosili svojim bogatstvom. Pa ipak, Hrvatska se borila i preživjela tursku nevolju, iako je u najkritičnijem trenutku spala na „ostatke ostataka“, na površinu od samo 16.800 četvornih kilometara. Spasilo ju je junaštvo plemstva i naroda u zajedništvu kakva u to doba u Europi gotovo da i nije bilo.
